Narodni dobrotvor Mujaga Komadina

 

Premijera predstave „Gradonačelnik ili Ovo je predstava o Mujagi Komadini

Predstava „Gradonačelnik ili Ovo je predstava o Mujagi Komadini“ nas podsjeća šta to znači biti građanin, onaj kojem kojem se povijest ne događa, nego u njoj aktivno sudjeluje i oblikuje je

Sarajevski list, u martovskom izdanju 1910. godine započinje kratki tekst u okviru rubrike „Novosti iz pokrajine“, riječima Narodni dobrotvor. Ova vijest je objavljena povodom prve održane sjednice gradskog načelnika Mostara Mujage Komadine s gradskim vijećnicima. Tom prilikom se zasjedalo o gradskim potrebama, a Mujaga Komadina dariva obilne darove potpornim društvima „Gajret“, „Prosvjeta“ i „Napredak“, te pjevačkim i zanatlijskim društvima. Uz to, darovao je i svoju trogodišnju načelničku platu zarad poklanjanja u korist grada. Od prvog dana kada je zaposjeo načelničku stolicu Mostara, Komadina je postao prepoznatljiv kao Narodni dobrotvor. Nakon tačno stotinu dvadeset i šest godina poslije, ponovo u martu mjesecu, prvi put su građani Mostara zaposjeli stolice Narodnog pozorišta u Mostaru kako bi svjedočili premijeri pozorišne predstave „Gradonačelnik ili Ovo je predstava o Mujagi Komadini“, autora Adnana Lugonića, u režiji Dine Mustafića.

Gradski načelnik

U samom naslovu ovog pozorišnog komada istaknut je naziv „Gradonačelnik“. Lik Mujage Komadine u ovoj predstavi operira na dva nivoa: narodno-gradski načelnik i narodni dobrotvor. U tom smislu ova predstava teži da prevaziđe biografskog Mujagu, te da na temelju simboličnog kapitala, zapravo istakne važnost figure građanina. U ovom slučaju, riječ je osobi koja stoji na čelu građanskog poretka koji bi trebao da predstavlja središnju društvenu osu. Lik Mujage Komadine otjelovio je Izudin Bajrović. Mujaga je čovjek koji čuva svoj identitet, odijeva se u tradicionalnu nošnju, no aktivno afirmiše i predstavlja temeljnu figuru građanina. U jednom trenutke predstave potcrtava se kako Mostar od kasabe posta grad, za vremena Mujagina. Ne bi postao grad da Mujaga nije umio biti građanin. U tom smislu prepoznajem važnost ovog pozorišnog komada. Građanin je načelno zamišljen kao neko ko ima politički agens, te u skladu s time biva subjekt društvenog života. Na mostarskim pozorišnim daskama Mujagin lik se pojavljuje kao onaj kojem se povijest ne događa, nego u njoj aktivno sudjeluje i oblikuje je. Kada Austro-Ugarska preuzima upravu nad Bosnom on ne nastupa kao puki posmatrač. To je ta neka figura građanina, koji ne nastupa s distance. Upečatljiva je scena kada car Franjo Josip I dolazi u posjetu gradu Mostaru, pa je Mujaga zastro ulice ćilimama sve od Željezničke stanice do hotela „Bristol“, a vele i prilaz Starom mostu od Velike Tepe niz Hendek. No, Mujaga je u ovoj ulozi gradonačelnik, prvi građanin Mostara. I Mostar kao grad i BiH kao država ima upravo problem s odsustvom građana, onih pojedinaca koji se pojavljuju kao oni koji insistiraju na poštovanju institucija ma kojem konstitutivnom narodu pripadali. Često se pozicija građanina pretvara u glumu ne postavljajući pitanja odnosa prema političkoj zajednici i individualnoj odgovornosti. Sve vrijeme, iz čina u čin, Mujagin lik predstavlja proces. Iza njega je musafirhana, džamije, mostovi, zgrade, gradska elektrana, sve raznolike graditeljske cjeline koje proističu iz aktivne uloge prvog u građana. Građanin je spreman uči u sukob sa svojom zajednicom, što vidimo da Mujagi nije nedostajalo, sve kako bi vršio aktivnu funkciju društvenog korektora kada društvo iznevjeri svoje principe. Narodni dobrotvor se postaje kada društvo odnosno građanstvo postavi određene institucionalne ideale koje prepoznajemo kao javno dobro i kada se tim idealima biva blisko. Građanstvo zahtijeva postojanje nekog ideala prema kojem razvijamo naše javne institucije i što smo tome bliže ili dalje to samo govori o tome koliko postoji samo predstava o građaninu, a ne i njegova stvarna institucionalna manifestacija.

Građanin u punom smislu te riječi

U narodu je znana sevdalinka pod nazivom „Dvore gradi Komadina Mujo“, pa po njoj najprije i znamo za ovog narodnog dobrotvora. Ova pjesma je jedna lagana, melodična sevdalinka. Međutim, kompozitor muzike za ovu predstavu Mirza Redžepagić objašnjava kako muzika mora biti sastavni dio dramske radnje, a ne samostalni element. S tim u vezi u samoj predstavi se dešava hrabar i vispren zaokret, pa ova pjesma dobija gotovo pa rock aranžman prožet žestinom. Promjena ritma i energije nije samo estetski izbor, već direktna refleksija ambijenta i političkih okolnosti u kojima Mujaga djeluje. Gradnja javno značajnih institucija u to vrijeme, a ni danas, ne odvija se u laganom ritmu. On je pun prijepora i pregovora. Dobar primjer je scena u kojoj Mujaga pregovara s Austro-Ugarskim baronom glede otvaranja Kiraethane. Dobio je Mujaga dozvolu i potpis, ali nimalo to nije bio jednostavan proces. Tu se muzika vrlo dobro uklapa u ovaj pozorišni komad, te stvara potpuni suodnos s dešavanjima na sceni.  Muzička "žestina" savršeno oslikava kompleksan politički i društveni ambijent Mostara pod Austro-Ugarskom vlašću: brži tempo i agresivniji tonovi muzike komuniciraju tenziju između lokalnih interesa i imperijalnih zahtjeva. Mujaga nije samo "gradio dvorove"; on je navigirao kroz birokratiju, otpore i društvene promjene. Kada scena zahtijeva odlučnost – bilo da je riječ o pregovorima s Imperijom ili vlastitim društvom – muzika se pojačava što čini da publika ne posmatra Komadinu kao statičnu figuru već kao energičnog, gotovo buntovnog vizionara koji se bori za svoj grad, kao građanina u punom kapacitetu, a ne pukog posmatrača u ulozi žrtve.

#BILJEŠKE

„Čovjek što posije, to će požnjeti, jer bez sjetve nema žetve.“ Ašik, Biser, 1913-1914.