Stara rujnička džamija

 

 

Mještani Rujnice: baštinici kulture sjećanja

 

Rujnička džamija je svjedočanstvo postojanju svijesti jedne zajednice da baštini i čuva kulturu sjećanja o svom zavičaju. Nebriga o kulturi sjećanja briše historiju zajednice

 

Ramazan je mjesec posta, udjeljivanja, obnove vjere u zajednicu, no to je ujedno i mjesec življenja po onoj dobro poznatoj Božijoj naredbi siru fi al-ard (putujte po zemlji). Čitamo li natpise po medijima ili listamo časopise, nezaobilazno  dominirajući prizor sve vrijeme mjeseca ramazana oličen je u slici stalnog međuposjećivanja. Ova prethodno navedena Božija naredba u Bosni je posebno izražena tokom ovog mjeseca, a ona ima i svoju lokalnu posebnost. U okviru naše tradicije ova kur’anska rečenica mufesire je navela da unutar govora o putovima spoznaje zapaze jednu granu učenja a to je al-ilm al-hadesi. Put je to koji danas prepoznajemo u izravnom opažanju, kratkim zapisima, putopisima, te različitim novinarskim žanrovima. Naprosto, riječ je u putu spoznaje čiji proces zahtijeva direktni, živ i aktivan dodir s narodom ukoliko je riječ o društvenoj spoznaji. U tom ramazanskom duhu lokalnog bosanskog međuposjećivanja put nas je naveo prema Zavidovićima, selu Rujnica. Naša sela su mahom ti geografski prostori koji, kao i gradovi, umiju biti bogati nekom pričom, a takvo je i ovo selo. Ovo je selo koje ima šta ispričati, a neophodno je samo pažljivo slušati. Prepoznatljivo je po svojoj staroj džamiji, koja je 2010. godine proglašena nacionalnim spomenikom. Od perioda kada je džamija u Rujnici proglašena nacionalnim spomenikom prošlo je evo šesnaest godina, a ona je u međuvremenu potpuno obnovljena. Sada stoji tik uz novu džamiju, a u njoj se u posebnim prilikama obavi namaz ili svadba prema svjedočenjiam lokalnih mještana. O njoj se pisalo i snimalo, pa informacije o ovoj džamiji, što predstavlja sam identitet sela Rujnice, uveliko su dostupne široj javnosti. Džamija je to što prvobitno bijaše izgrađena od drveta, pa pripada bosanskom geografskom prostoru koji je, zbog šumskog bogatstva, prepoznatljiv kao zona drvenih kuća u okviru koje se pojavljuju drveni sakralni objekti, džamije i crkve. Bosanske sredine uvijek su krasile džamije i mesdžidi, no kada bi došao petak i vrijeme bi bilo za džumu, stanovnici sela ili mahala u kojima su bili samo mesdžidi morali bi se zaputiti ka džamiji. Ona je bila ta koja je zahtijevala okupljanje zajednice, te je kao takva bila središte oko kojeg se stvarao urbaniji prostor. Ona je privlačila i ka njoj se išlo. Iako se selo pruža dosta u dužinu pravcem rijeke Rujnice centar je oko džamije. No, kako džamija po svojoj prirodi biva središte oko kojeg se jedna seoska ili gradska mahala kreće i upravlja, te se prema njoj ide, stara džamija u Rujnici nudi jedan potpuni obrat glede samog odnosa prema prostoru džamije. Mještani ovog sela nisu sagradili džamiju pa su potom svoju svakodnevnu dinamiku prema njoj upravili, već su je doslovno donijeli i presadili. To je posebna vrijednost stare džamije u Rujnici. Ona je svjedočanstvo o granicama i pripadanju, te kako mentalne granice jedne zajednice bivaju jednako bitne i važne kao i fizičke, koje se usljed različitih faktora mogu mijenjati. Ljudi čine hidžru, napuštaju fizički prostor kojem pripadaju, no uglavnom ono što ih određuje je mentalna veza s napuštenim prostorom. Selo Rujnica i njegova stara džamija pričaju ‘pak priču o seobi ljudi i promjeni fizičkog prostora bez narušavanja mentalnih granica.

 

Seoba džamije

 

Priča o ovoj staroj džamiji započinje još davne 1903.godine. Tada je u selu Kurtiće, koje se nalazi u podnožju planine Ozren sagrađena džamija koja je bila u upotrebi do kraja Prvog svjetskog rata. Prema pričama mještana, a kako su je prenosili njihovi preci, ta džamija je demontirana i volovskim zaprežnim kolima prenesena u Rujnicu, današnje selo na području općine Zavidovići. Ovo je džamija koja pripada arhitekturi bosanskih džamija s četverovodnim krovom i drvenom munarom. Prenešena džamija je služila svrsi do 1934. godine, kada je na istom mjestu sagrađena nova od tvrdog materijala. Na ljeto 1936. godine je  i proklanjana. Središte priče je upravo ta prenešena drvena džamija iz sela Kurtići, koja svjedoči kako fizičke promjene granica mjesta i prostora ne moraju narušiti i mentalne granice jedne zajednice. Pod tim granicama mislim na samu ideju jedne zajednice kome i čemu pripada, te koje su njene vrijednosti. Ugodan razgovor u tom pravcu sam vodio s trenutnim imamom nove džamije, ef. Anisom Bandićem, te hadžijom Ađulom Frkatovićem i Šefikom Turkovićem, koji je bio predsjednik građevinskog odbora tokom restauracije džamije. Ova džamija je donesena, “te je sklopljenja tu” kako je govorio rahmetli Omer Hodžić, navode mještani. Priču o “sklopljenoj” staroj Rujničkoj džamiji prenosi mi hadžija Ađul. Prema kazivanjima njegovog babe i starih džematlija iznad Gornje Bočinje bilo je selo Kurtići. Odatle su došle porodice Mujanovića i Hodžića, koje su nakon te lokalne seobe svoj život nastavile u Rujnici. U selu nije bilo džamije, a za njom je postojala potreba. Porodica Mujanović “je predložila da se postojeća drvena džamija u selu Kurtići rasklopi i prenese volovskim kolima do Rujnica”. Prijedlog bi prihvaćen, pa je organizacija cijelog procesa zahtijevala pozamašnu akciju. “Po džamiju se otišlo, a prevozno sredstvo su bila volovska kola. Organizovano je dvadeset i pet pari volova kako bi se džamija uspješno izmjestila. Drvena džamija u Kurtićima tako je rasklopljena i prebačena u Rujnicu”, priča hadžija. Po običaju ljudi kada u praksi zajednički putuju po zemlji često idu posebnim prilikama, pa čujemo kako se išlo u svadbu tom i tom, no u Rujnici čujete kako se narod okupio, organizovao i otišao po džamiju. Prenosi se da su tu malu drvenu džamiju nakon što su je uspješno prenijeli volovskim kolima za dva do tri mjeseca montirali, kazuje hadži Ađul prema predanjima starih mještana sela. A džamija što je pravljena na istom mjestu gdje je bila ta mala drvena izgrađena je u roku od godinu dana, što svjedoči o organizovanosti mještana, te njihovoj volji. Rujnička stara džamija s drvenom munarom je živo svjedočanstvo kako jedna mala zajednica može držati čvrste veze s određenim aspektima svoje baštine koje smatra sastavnim dijelom sebe. Zanimljivo s ovog puta je upravo to saznanje kako su te porodice Mujanović i Hodžić koncept seobe prenijeli i na džamiju. Rijetki su slučajevi i svjedočanstva da neka manja zajednica tokom seobe se odluči da rasklopi sakralni objekt, te ga u potpunosti prenese u novo mjesto. Znam za priče ljudi koji nose neke vitalne dijelove objekta ili u novom mjestu grade slične kao u zavičaju kojeg su napustili, no ovo je priča o seobi ljudi koji su komad po komad sa sobom prenijeli kompletnu džamiju kako bi sačuvali autentično kolektivno sjećanje. Stara rujnička džamija podsjeća kako se jedna zajednica može izmjestiti i promijeniti fizičke granice prostora kojeg obitava, no to ne znači i nestanak njene kulture i identiteta.

 

Mentalne granice

 

Dok smo se kretali unutar harema i prema izlazu razgovor s hadžijom i imamom sve više se odvijao u pravcu važnosti same simbolike ove džamije i sve što ju čini tako bitnom. Kako tarih u haremu govori, “mumini Rujnice stotinama ̛godina čuvaju svjetlo Allahova dina/preniješe džamiju iz obližnjeg sela: u Rujnici sad blista široka i b‘jela”. Seoba džamije na volovskim kolima svjedoči odnosu ljudi prema mjestu i okolini u kojoj obitavaju. Staru rujničku džamiju krasi nekoliko stvari kojima posebno značenje daju njene džematlije i mještani. Ljudi bivaju vezani za kulturnu geografiju mjesta, te razvijaju poseban osjećaj prema onome što prepoznaju kao svoje. Na temelju izgradnje emocionalne veza između ljudi i mjesta formira se identitet tog mjesta, koji dolazi od uvjerenja i značenja koje mu mještani daju. Priča o rujničkoj džamiji ne završava samo na seobi džamije. U njenoj unutrašnjosti nalazi se krasopisna levha s manjim oštećenjima od vlage unutar koje su sačinjena četiri kvadrata i, unutar svakog stoji jedan natpis. Levha datira iz 1923./24. godine, te je  takođe pod zaštitom. S obzirom da je vidljivo kako ju je zub vremena nagrizo, jer natpis u gornjem desnom uglu vidljiv je tek u tragovima ona je ipak vrlo opipljivo svjedočanstvo o protoku vremena.  U gornjem lijevom uglu je zapisano: ,,O Vladaru kraljevstva, zaštiti me od nedaća što me u zaborav bacaju, Ti si Prvi i Vječni, Sve!”. U izvorniku je upotrijebljenja riječ “mehalik” a njen korijen je isti kao i nama dobro poznata riječ “helać”. Ovo je zapravo dova kojom se traži Božija pomoć da nas ne zadesi neki loš ishod koji će nas odvesti u helać, nestanak i zaborav. Zapravo, ovaj dio levhe u rujničkoj džamiji sažima samu njenu simboliku. Od  njene seobe pa do obnove nije se dozvolilo da ode u zaborav a sa njom i dobar dio kulturnog identiteta rujničkog sela. Nekadašnji mještani Kurtića su tako svoje novo mjesto bivanja, Rujnice, učinili sigurnijim i sebi poznatim seobom male drvene džamije. Da  mentalne granice zajednice nisu uvijek sigurne kao ni fizičke svjedoči i sama polemika mještana koja se vodila glede odluke o tome da li da se džamija, proglašena nacionalnim spomenikom, obnovi ili ne. Za razliku od porodica što su prenijele i sklopile džamiju glede njene obnove nije postojao lokalni konsenzus. Hadžija veli kako su on i jedan stari mutevelija uspjeli prevagnuti mještane da se ide u obnovu džamije budući da po njegovim riječima, “bilo je i glasova koji su govorili da je bolje da se stara džamija sruši”. S mještanima se stalno pregovaralo i razgovaralo o važnosti obnove džamije. Hadžija Ađul kazuje kako uprkos tome što u našem narodu ne postoji čvrsto izgrađena svijest i volja za očuvanjem kulturne ostavštine oni su ipak uspjeli da obnove staru džamiju, te time pokažu kako se uz volju i istrajnost može sačuvati kulturni identitet. Sve je u našim glavama napominje hadžija, u tome da i kada postoje fizičke prepreke ne dozvolimo da one postoje i mentalno.

 

Baštinjenje kulture sjećanja

 

Žal je hadžije veli i što se ta naša kultura sjećanja često nije zapisivala, već je samo prenošena usmenim putem. “Tu smo tanki mi muslimani što ne pišemo tačno šta se sve i kako desilo. Sigurno je prije ove džamije koja je sada ovdje bila manja drvena koja je prenešena, ali o tome nemamo zapisa, već što su drugi prenosili. Meni moj babo i amidža, kako je ona prenešena rijekom Bosnom i ovom našom Rujnicom”. Kolektivno pamćenje, pisano i usmeno,  igra važnu ulogu u životu jedne zajednice. Blagodat je da se zna kada se i kako nešto bitno zbilo, te postojanje svijesti šta je to važno za očuvanje kolektivne memorije jednog mjesta. Tu često ne postoji konsenzus unutar jedne te iste zajednice, a što  pokazuje i slučaj stare rujničke džamije. Svaki gradski ili seoski prostor ima svoje mentalne i fizičke granice. Često, posebno je to slučaj u Bosni, usljed niza ratnih sukoba tokom prošlog stoljeća, fizičke promjena granica jedne zajednice nosile su sa sobom i mentalnu promjenu mape jednog mjesta. Mijenjala bi se vidljiva historija jednog mjesta promjenom naziva ulica, mjesta, čime bi se brisala ranija kolektivna memorija. Imajući to na umu hadžija Ađul je čovjek koji je sam po sebi svjedok kako ključni momenti pregovaranja odlučuju da li će nešto ostati dio kolektivnog sjećanja ili će otići u zaborav. Nije samo priča o seobi stare drvene džamije iz Kurtića u Rujnice što je zanimljivo samo po sebi, već njeni ljudi koji su proveli kompletno jedno stoljeće sa sviješću da ju moraju očuvati. U tome ih nije pokolebalo ni postojanje nove džamije koja stoji tu tik uz nju. Taj prostor u kojem stoje dvije džamije jedna pored druge predstavlja vrlo jasno svjedočanstvo o postojanju mentalnih granica jedne zajednice koje predstavljaju tok kolektivne misli o sebi i svom okruženju. Nova džamija služi svrsi, u njoj se obavljaju namazi, mekteb, no stara rujnička džamija služi kao vrijedno svjedočanstvo prošlim vremenima te kao spona sa zavičajem.

Rujnički mevlud 

 

Taman kada sam mislio da je kraj priče o rujničkoj džamiji saznao sam još neke detalje. Kod obnove džamije zaključeno je kako je neophodno uklonuti dvije velike lipe koje su prema svjedočenjima džematlija pravile veliku hladovinu u haremu stare džamije. Ta hladovina je posebno bila značajna tokom ljeta, prvog vikenda osmog mjeseca u godini. Tada se naime organizuje tradicionalni rujnički mevlud, a ljeto je izabrano zbog dosta rujničkih mještana koji žive vani. Najviše ih je vele u Luksemburgu, a ljeto je prilika da obiđu svoje zavičajno selo. Lipe su uklonjene, no sjećanje na njih i žal za njima i dalje živi. One su samo potvrda koliko čvrsto se čovjek može povezati sa svojim mjestom i okolinom u kojoj obitava. Primijetio sam na jednoj strani džamije brojeve ispisane kredom po kamenu. Pitao sam o tome, pa mi je Šefik Turković rekao: “Kamen je bio popuco na desnoj strani. Potkopan je temelj, pa smo to ponovo armirali i betonirali“. Pazilo se da kamen bude vraćen na svoje mjesto pa su kredom bilježili svaki kamen, a prema brojevima su znali gdje je tačno mjesto kojeg kamena. Lipe i to kamenje pokazuje samo koliko su Rujničani emotivno vezani za svoju staru džamiju. Ona je takođe spona i sa dijasporom. Svakog ljeta na tradicionalnom mevludu oživljava se ta živa veza sa zavičajem, pa svi mještani Rujnice koji žive vani, iako su promijenili svoje fizičke granice godišnjim dolaskom na ovaj mevlud ne dozvoljavaju da im utrne svjetlo mentalnih granica. Kako veli hadžija o staroj džamiji, “to je bila jedna džamija na ovoj opštini gdje se sabiralo sve stanovništvo i iz obližnjih mjesta. Organizovao se tradicionalni mevlud. Sjećam se kao mali, greblje ispred džamije je bilo puno kada god bi se organizovao ovaj mevlud”. I ovo ljeto harem stare rujničke džamije čeka svoje mještane da se okupe u haremu i nastave njegovati svoju lijepu tradiciju.