Cijena slobode i vrijednost tijela u krivičnom zakonu

 





Prije nešto manje od pune dvije godine napisao sam jedan tekst za Preporod koji se ticao nenovčanog mjerenja stvari. To je bio tekst koji je govorio o tome kako se unutar jedne zajednice pojedine vrijednosti monetiziraju ili demonetiziraju. Naslov tog teksta je glasio Nenovčano mjerenje vrijednosti. Tada sam se koristio polemikama o tržišnoj opravdanosti ili neopravdanosti kupoprodaje mushafa i, otprilike zaključak je glasio kako se ne osnovu ranih ulemanskih rasprava o kupoprodaji mushafa može sagledati važnost koncepta nemonetarnog vrednovanja pojedinih društvenih vrijednosti. Odnos između monetizacije i demonetizacije ljudskih odnosa tematika je koja je naprosto neodvojiva od religije i, ujedno tematika koja me izrazito zanima i oduševljava. O bitnosti ove tematike svjedoči i fantastičan zbornik Money as God, Jürgena von Hagena i Michaela Welkera. Podnaslov glasi The Monetization of the Market and its Impact on Religion, Politics, Law, and Ethics (Monetizacija tržišta i njegov utjecaj na religiju, politiku, pravo i etiku) pa se uveliko  govori o tome  kako su religijski obrasci oblikovali novac i tržište, te kako su se stalno ispreplitali. O monetizaciji i demonetizaciji ljudskog tijela počeo sam razmišljati još za vrijeme srednjeg školovanja. U to vrijeme, dok sam se trudio da napamet kompletiram zbirku hadisa pravne tematike, Bulüĝ al-marām, zbornik koji je sastavio Ibn Hadžer al-Askalani, nailazio sam na tekstove krivičnog prava u kojima su po principu lex talionisa određeni dijelovi tijela bili monetizirani, te su imali svoju cijenu usljed nanošenja povrede. Iskreno, tada sam samo pamtio te tekstove, a kasnije i shvatio da ih zapravo nisam mogao niti uspijevao valjano razumjeti. Kako god, tu ipak jeste bio moj prvi susret s tekstovima krivičnog prava koji su se zapravo ticali tematike monetizacije i demonetizacije u krivičnom pravu. U islamskoj pravnoj tradiciji kazne mogu biti demonetizirane ali i monetizirane, štaviše, kompenzatorno zakonodavstvo ako je suditi prema zakonicima Ešnunna i Ur-nammu prethode kriminalnom zakonodavstvu i konceptu demonitiziranog kažnjavanja prestupnika. Svojevremeno je rabin Kotel Dadon napisao jedan izrazito vrijedan tekst naslova Kako čitati biblijski izraz ''oko za oko''? u kojem demonstrira na temelju židovskih izvora kako se ovaj izraz  valja tumačiti u smislu financijske kompenzacije a ne odmazde lex talionis.[1] Od najstarijeg pronađenog zakonika u Mezopotamiji (2100 godina pr.K.) Ur-Nammu u kojem se pojavljuju monetizirane kazne za povrede tijela, pa preko Hammurabijevog zakona u kojem je izrazitija demonetizacija ljudskog tijela, do tekstova islamske tradicije (Kur'an i poslanička usmena tradicija) u kojima se isprepliću monetizirane i demonetizirane kazne, krivično pravo stalno prepoznaje monetarni oblik kažnjavanja. Moja namjera u ovom tekstu nije detaljno bavljenje monetarnom historijom krivičnog prava, ali od nje se ne smije niti može bježati. Cilj mi je da sistem monetarnih kazni pokušam rastaviti poput sata, na proste dijelove, kako bih time na određen način otvorio javnu raspravu o filozofiji monetarnih kazni budući da i naš krivični zakon pojedine krivične prijestupe monetizira a pojedine ne. Pišem ovaj tekst zbog slučaja Moamera Kasumovića. Javnost je, između ostalog, ostala zgrožena mogućnošću kako neko, bilo ko, može da za seksualno napastvovanje maloljetnog lica otkupi svoju kaznu. Kako je moguće da je kazna za takav vid seksualnog prijestupa monetizirana? Moja namjera je predstaviti osobno razumijevanje tematike ekonomizacije krivičnog prava. To je tematika koja nije toliko istražena iako je još davne 1900-te godine njemački sociolog Georg Simmel otvorio vrata ka razumijevanju filozofije novca i njegove uloge unutar krivičnog prava. Ovo je vrlo ozbiljna tematika o kojoj se vrlo slabo piše i unutar anglofonske akademske zajednice prema tvrdnjama Patricie Faraldo-Cabane. Slučaj Kasumović bi trebao ili mogao barem da bude neka prekretnica da se i unutar našeg društva povedu diskusije o razumijevanju novca u krivičnom pravu, kakvo značenje novac ima unutar krivičnog prava i gdje su granice koje se postavljaju između ekonomizacije i deekonomizacije krivičnog prava.

Novac u krivičnom zakonu

Kako u modernim zapadnim društvima, pa tako i našem, vrijeme i novac su na najvišem nivou potrebitosti. Oni su postali neodvojivi od govora o čovjekovoj slobodi, pa prema tome i krivično pravo unutar svog sistema djelovanja kazne bazira na temelju odnosa društva prema vremenu i novcu. Dva temeljna načina kažnjavanja u modernom društvu se upravo zasnivaju na oduzimanju vremena (zatvorska kazna) i na gubitku novca (monetarni oblik kažnjavanja ili narodski udar po džepu). Razumijevanje novca i njegove ulogu u društvu zahtijeva obazriv pristup, a kada je riječ o krivičnom pravu, veoma važan je odnos novca i slobode, te da li je moguće i pravedno monetizirati krivične prijestupe koji predstavljaju sami udar na našu osobenost i ličnost. Od 19. stoljeća postoje intenzivne polemike o tome da li novac ima istu vrijednost koja se načelno pripisuje domenu slobode. Krivično pravo je oblast unutar koje možemo vidjeti koliko je zapravo novac bitan, te koliko je teško odvojiv od svijesti o slobodi. Zbog toga je monetarni vid kažnjavanja izrazito prisutan. Novac nije samo sredstvo razmjene koje nam omogućava kupovinu dobara. Novac nam omogućava da budemo neovisni o volji drugih što je već jedan ozbiljan vid slobode. Iako moderna liberano-demokratska društva stalno vezujemo uz slobodu, nju je zapravo nemoguće uživati bez novca. Formalno, imamo slobodu da težimo različitim interesima i da priuštimo sebi što želimo, međutim to sve ostaje samo jedna puka formalnost ukoliko ne posjedujemo sredstva da uživamo tu slobodu. Sloboda može biti odsutna jer nam neko zabranjuje da je ostvarimo i u njoj uživamo, ali isto tako i u nedostatku sredstava da uživamo u slobodi mi zapravo bivamo poprilično neslobodni. Uprkos tome, dominantno mišljenje unutar krivičnog prava, a kako razumijem i unutar našeg društva, jeste to da sloboda i njeno oduzimanje imaju mnogo veću važnost nego li je to slučaj s novcem i novčanim kaznama. Uostalom, i negativne reakcije u našem društvu su bile upravo usmjerene na problem monetiziranog načina kažnjavanja ozbiljnih krivičnih prijestupa kao što je seksualno napastvovanje maloljetnog lica. S krajem 19. stoljeća prevladavalo je mišljenje kako novac i sloboda nisu jednake vrijednosti, te je sloboda u odnosu na novac bila na pijedestalu više vrijednosti. Uprkos tome, s 20. stoljećem, monetizacija kazni postaje sve prisutnija kako i sam novac postaje mjera stvari. Nekolicina autora će, sukladno tome, pisati kako je s obzirom na okolnosti sasvim razumno da država oduzimanje imovine i bogatstva koristi kao sredstvo kažnjavanja. Za razliku od ranijih društava, koja su oskudijevala s ponudom novca, moderne tržišne ekonomije novac koriste za sve moguće svrhe. Kao opći simbol vrijednosti novac obavlja i služi u mnoge svrhe više nego li je to ikada ranije bio slučaj u našoj povijesti. To je veoma bitna stavka u razumijevanju novčanih kazni glede krivičnih prijestupa. Problem koji se javlja s prirodom novca a time i s novčanim oblikom kažnjavanja jeste što novac predstavlja impersonalnost i apstraktnost, dok krivično pravo zahtijeva izrazitu personalnost. Novac je apstrakcija, pa prema tome i u društvu konotacije koje izazivaju zatvor i novčana kazna bivaju izrazito oprečne budući da se zatvor shvata mnogo personalnije kada je riječ o kažnjavanju počinitelja kaznenog djela. Čak i kada je riječ o kvantitativnom izjednačavanju vremena i novca – kažnjavanje zatvorom određeno je tim nekim vremenom i može se kvantificirati isto kao što je slučaj i s novčanom kaznom – to ne znači da su novac i vrijeme dovedeni pod znak jednakosti budući da se u krivičnom zakonu uvijek prijeti zatvorom ukoliko se ne izvrši isplata novčane kazne.

Ograničenost monetarne kazne

Kao što sam ranije spomenuo, historija nam svjedoči o stalnom postojanju suodnosa između monetiziranog i demonetiziranog pristupa kaznenom pravu, odnosa koji je vrlo složen. U krivičnom pravu, novac čak i kada biva shvaćen kao mjera svih stvari nikada ne ekonomizira sve prijestupe. Uvijek postoji vid prijestupa za koje se smatra da naprosto ne mogu biti monetizirani. Prema tome, koncept demonetizacije u krivičnom pravu nas podučava i podsjeća da postoje odnosi u društvu koje kao takve smatramo da naprosto ne mogu biti domen monetiziranosti. Autorica knjige, Money and the Governance of Punishment, Patricia Faraldo-Cabane, navodi kako je razlog tome što se u krivičnom zakonodavstvu zatvaranje ili oduzimanje slobode i otuđenje vremena od pojedinca smatra jedinom adekvatnom kaznom kada krivični prijestup napada i narušava našu ličnost. Kada je kazneno djelo takve prirode da napada našu ličnost takvo djelo ne biva adekvatno kažnjeno ukoliko se primijeni monetarni koncept kazne. Tokom 19. i početkom 20. stoljeća dominira mišljenje da kada je riječ o ozbiljnim krivičnim prijestupima novčana kazna ne biva adekvatan odgovor. Tek nekoliko mišljenja na margini propagira mogućnost monetizacije čak i vrlo ozbiljnih i teških krivičnih djela, kao talijanski kriminolog Enrico Ferri. Vratimo li se ukratko na početak priče o monetarnom shvatanju koncepta lex talionis pa i evropski stariji zakonici su operirali pod talio (jednako, jednakost) principom pa je lex talionis u osnovi težnja da se postigne ekvivalencija između nanesene povrede i kazne. Od Mezopotamije pa do srednjeg vijeka u Evropi svaki dio ljudskog tijela je imao svoju monetarnu vrijednost, pa čak i sam život. U svom epohalnom djelu, Philosophie des Geldes, njemački sociolog Georg Simmel se bavi filozofijom novca pa između ostalog jedan dio svog pisanja posvećuje monetarnom aspektu krivičnog prava. Simmel navodi instituciju wergilda, novčane kompenzacije usljed ubistva, čija je svrha bila kvantitativno predstaviti obujam krivičnog djela ili zločina. Čak je i za ubistvo kralja postojala cijena koja bi se morala isplatiti, samo što je suma te cijene bila tolika da je zalazila u domen imaginarnog. Ta cijena nije izražavala ideju kompenzacije već signal da je čista ludost uopće pomisliti počiniti nešto takvo. Sam koncept wergilda prema Simmelu je utilitarnog karaktera, cilj je da se nadoknadi nastala šteta. Monetizacija krivičnih prijestupa može igrati ulogu odvračanja od počinjenja nekog zlodjela, od kompenzacije da preraste u sistem kažnjavanja, no prema Simmelu razvoj ljudskih prava doveo je do toga da se ljudi više ne mogu prodavati i kupovati (ukinuto je ropstvo) pa je time i mogućnost iskupa za ubistvo novčanom kompenzacijom postalo nezamislivo. Ovo bi bilo na tragu govora Konrada Schmida, da razvoj glede ljudskog tijela prati pravac kretanja od monetizacije ka demonetizaciji.[2] Kompenzacija ima duži historijat egzistiranja nego li lex talionis razumljen u smislu demonetizacije krivičnog prava. Što je veći napredak i što je tržište sve više monetizirano ljudsko tijelo biva manje monetizirano. Kada je kazna individualizirana tako da sama žrtva provodi pravdu (osveta), šteta koja je nanesena se nadomješta novčanom kompenzacijom. Međutim, kada država postane arbitar koji rješava krivične sporove nepravda nije više usmjerana samo prema žrtvi već sada u priču ulazi i predmet uzurpacije javnog reda. Tada i novac mijenja svoje značenje. Da, novac nosi različita značenja ovisno o vremenu i prostoru, te situaciji. Monetarni koncept kazni može izražavati težnju za kompenzacijom, ali isto tako može biti usmjeren primarno na kažnjavanje i nanošenje boli prijestupniku. Novčana kazna nije više samo monetarna mjera za kompenzaciju nanesene štete za ubistvo ili ranjavanje tijela, već ona sada u modernom zakonu preuzima prerogative kažnjavanja. Cilj nije više usmjeren samo na poravnavanje štete (lex talionis) već cilj biva sam prijestupnik.

Upravo zbog toga, mišljenja je Simmel, ukoliko prijestupnik ne isplati novčanu kaznu biva kažnjen zatvorom. U konačnici, cilj je prevashodno da se kazni prijestupnik, pa zbog toga iza novčane kazne stoji prijetnja zatvorom. Krivični zakon zahtijeva personalnost, a novac prema Simmelu nema tu funkciju, štaviše, novac je impersonalan. Zbog toga novčana kazna nužno ne nanosi bol prijestupniku već samo igra ulogu supstitucije za bol. Čak i visoke novčane kazne ne mogu nekada uzdrmati društvenu poziciju prijestupnika kao što to može učiniti kratka zatvorska kazna i oduzimanje slobode. Kada je riječ o novčanoj kazni za ozbiljne prijestupe koji se tiču naše osobenosti i ličnosti novac ne može odigrati adekvatnu ulogu, ne zato što je novac manje vrijedan, naprotiv, kazat će Simmel, već upravo zato što je novac postao toliko raširen i bitan. Moderna tržišna ekonomija je potpuno monetizirana a monetizacija svekolikih ljudskih odnosa je toliko raširena da je novac naprosto postao impersonalan, bezbojan i bezličan. Razvoj novca i povećavanje vrijednosti ljudskog života se kreću u opozitnosti. Kako se ljudski život sve više vrednuje a novac postaje sve prisutniji tako se mijenja intrinzična vrijednost novca, odnosno novac poprima neka nova značenja te ne može vršiti više istu ulogu u krivičnom pravu. Kako antičke ekonomije pa i ekonomije srednjeg vijeka nisu bile izrazito monetarne, te je vladala novčana oskudica, novac je mogao predstavljati sakrament, nešto izrazito vrijedno što su samo rijetki posjedovali, posebno u većim količinama. U takvom ambijentu sasvim je razumljivo bilo što su kazne bile monetizirane, ali s industrijskom revolucijom i izrazitom ekspanzijom tržišne ekonomije temeljene na monetarnom sistemu novac je postao neadekvatna konotacija za mjeru kažnjavanja teških krivičnih prijestupa. Monetizacija manjih krivičnih djela nastala je i s naumom da se smanji broj zatvorenika koji služe kratku zatvorsku kaznu budući da se kratka zatvorska kazna vremenom počela smatrati neadekvatnom, što kao popravna mjera tako i kao mjera odvraćanja. U tom smislu, mogućnost otkupa kazne za seksualno napastvovanje maloljetnika,  budući da je otkup moguć za manje prijestupe koji ne prelaze zatvorsku kaznu više od godinu dana, signalizira kako zakonodavac seksualno napastvovanje maloljetnog lica u određenim oblicima ne smatra teškim prijestupom. To se da razumjeti upravo iz prakse poimanja adekvatnosti monetizacije težih krivičnih prijestupa. Veća pažnja i usmjerenost na ljudski život vodi ka demonetizaciji težih krivičnih djela protiv ličnosti, dok manje povrede ostaju u domenu monetiziranosti. Zbog toga se postavlja pitanje da li to postoje oblici seksualnog napastvovanja maloljetnog lica koje bivajući monetizirani izlaze iz okvira težih prijestupa? Odgovor je jasan, a to onda povlači drugo pitanje, koliko kao društvo cijenimo i koliko uopće želimo cijeniti ličnost maloljetne osobe? Kada se filozofija krivičnog prava razloži na najmanje jedinice kao što je bila namjera ovog teksta, pa upravo je ovo pitanje koje se nameće i koje zaslužuje javnu raspravu. Na jednoj strani je ličnost, osoba, tijelo ispunjeno emocijama, tijelo koje treba da bude zaštičeno. Koliko god se u nekim momentima činilo da je moguće staviti znak jednakosti između gubitka novca i slobode ipak ostaje da je sloboda ta koja nosi kvalitativno različita moralna značenja u odnosu na gubitak novca, pa zbog toga pojedini krivični prijestupi kao što je seksualno napastvovanje maloljetnika imaju ozbiljna ograničenja glede monetizacije. Gubitak slobode tijela i vremena se ne da izjednačiti s gubitkom novca i imovine.


[2] Pogledati: Konrad Schmid, The monetization and demonetization of the human body: the case of compensatory payments for bodily injuries and homicide in ancient Near Eastern and ancient Israelite law books.


Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi