Sloboda izražavanja jezikom dove

 




Treba li dova, kao izraz vjerske prakse, postati povod za raspravu o granicama slobode govora i poštovanju kulturnih različitosti, ili ostaje naš svakodnevni podsjetnik na neizvjesnosti s kojima se stalno suočavamo u životu? Kako je dova naš svakodnevni podsjetnik na neizvjesnosti s kojima se stalno suočavamo u životu?

Dio svog djetinjstva, pa tako i zrelog doba, volio sam i volim provoditi u Miričini – selu koje leži ispod brda Ratiš čiji vrh, pod imenom Dovište, leži na tromeđi općina Gračanica, Srebrenik i Lukavac. Ratiš je poznat po dovištu na kojem se decenijama uče kišne dove. Sam spomen Ratiša i ratiškog dovišta budi mi sjećanje na rahmetli djeda koji je pohodio to dovište, a ja odrastao uz priče o kišnim dovama. Mimo te seoske tradicije, moje zrelije doba je ispunjeno odrastanjem uz klasičnu islamsku misao ali i tekovine liberalne misli. Od tud potiče moje posebno divljenje govoru, posebno važnosti slobode govora. Nisam mogao pretpostaviti da dova sama po sebi, a uz to još kišna dova, može izazvati kišu komentara u javnom prostoru i na vidjelo izvesti kulturološke različitosti našeg društva. Dova mi je uvijek privlačila pažnju kao jedan neprestano prisutan stil izražavanja o dunjalučkoj realnosti. Zbog toga me zanimalo u kom pravcu će otići javno sarkastično podsmijavanje s reisovim pozivom vjernicima da uče kišnu dovu. Uvrijeđenoj strani, vjernicima, se počelo zamjerati da pozivaju na dokidanje prava na sarkastično ismijavanje religijskih rituala, što uopće nije bio slučaj. Uvrijeđena strana je tražila da se poštuje egalitarni princip reciprociteta u javnom prostoru, a ne da ju se tretira intelektualno manje vrijednom i infantilnom grupom. Kada neko odluči da svoju ličnu autonomiju usmjeri na ismijavanje jezika kojim se izražava jedna vjerska zajednica, u ovom slučaju muslimanska, ne vidim kako a ni zašto bi pripadnici te zajednice sve to trebali ispratiti u nekoj tišini. Govorimo li o historijatu prirodnih neoutuđivih prava, ta ona su izrođena na etici moralne jednakosti i reciprociteta. Želimo li zadržati tekovine slobode govora živima, neophodno je poštovanje načela reciprociteta, a to podrazumijeva da i uvrijeđeni prozbori nešto o svojoj uvrijeđenosti.

Samoodređenje slobodom izražavanja

I mi, “pećinski ljudi” “zaostali”, u nekakvim vjerovanjima, za daleko “naprednijim slobodarskim i prosvjetiteljskim umovima”, imamo neko mišljenje o slobodi govora i izražavanja. Bogu hvala, imamo i prostor da prenosimo i pišemo svoje poglede na svijet, “iz pećinskog ugla”. U toj našoj “zaostalosti”, ipak smo imali pristup knjigama što zbore o vrijednosti slobode govora, pa prema njoj gajimo izrazit vid poštovanja. Sloboda govora predstavlja sastavni dio košarice neotuđivih ljudskih prava. Bog je, tako su nas podučavali “u pećini”, uzdigao čovjeka nad melekom upravo time što mu je darovao slobodu i sposobnost vladanja jezikom. Posredstvom sposobnosti govora čovjek je kadar kontrolirati vlastiti um i tijelo, a moć da se vlada nad samim sobom zahtijeva da se to pravo ispoštuje. Ono se poštuje tako što se svakom pojedincu dozvoljava da svoje misli, uvjerenja i osjećanja izražava bez ograničenja, sve dok se ne narušavaju prava drugih. Uz sposobnost vladanja jezikom, važan je i osjećaj slobode. Taj osjećaj slobode divno je predstavljen u jednoj folklornoj priči o stvaranju Adema u Ṭabarijevom Tefsiru. U tom kazivanju, Adem, zadivljen svojim tijelom kojeg gleda, požuruje Boga da dovrši stvaranje riječima: Požuri, dok još Sunce nije zašlo. Autori tefsīra su potcrtavali da je riječ o samo jednom folklornom kazivanju. Ipak, priča kao takva meni je uvijek bila važna zbog tri stvari: a) ima dozu sarkazma, pa i djetinje neozbiljnosti – veoma važno za razvitak slobodoumnosti, b) pokazuje ljudsku žudnju za životom i c) sloboda izražavanja je u ovom kratkom kazivanju do te mjere apsolutizirana i neograničena da čovjek požuruje i daje „zapovijedi“ ni manje ni više nego li Bogu. Ukoliko čovjek može svojim jezikom požurivati Boga i “davati mu zapovijedi”, to mora biti da je sloboda izražavanja veoma važna u sklopu čovjekova života, govorio je “pećinski” “neprosvjetiteljski” um.[1] U ovoj priči sam osobno uvijek nalazio posebnu inspiraciju glede važnosti štovanja slobode izražavanja te ju lično smatram prirodnim neotuđivim pravom. To namjerno naglašavam budući da još s 19. stoljećem liberalna scena doživljava rascjep i to glede rasprave da li uopće postoje prirodna neotuđiva prava. Jezuit, Sinn Feiner O'Rahilly, kritikovao je socijalno-liberalnu poziciju prema kojoj individualna i kolektivna prava postoje samo jer postoji država koja ih štiti. Posezanjem za prirodnim pravom i tvrdnjom da čovjek prethodi državi upućena je ozbiljna kritika socijalnom i progresivnom liberalizmu prema kojem je država bila jedini moralni arbitar. Prirodno pravo postaje osnova za egalitarne politike te sam koncept prirodnog prava postaje složeniji. Sloboda govora nije apsolutna. Pa, i kada se pozivamo na američki apsolutistički model slobode govora, historijski je sasvim jasno kako sloboda govora nikada nije bila apsolutna. Uvijek su postojala određena ograničenja, samo što za otvorena društva ili ona koja to teže biti u što većem opsegu, veoma važno je kakva su to ograničenja slobode govora koja egzistiraju te na temelju kojih principa se izvode. Opet, historijski posmatrano, zakoni koji se direktno tiču uređenja slobode govora proizilaze iz tri koncepta: asimilacijskog, pluralističkog i individualističkog.

Asimilacijski i pluralistički pristup ograničavanja slobode govora počivaju na ideji o postojanju društveno duboko ukorijenjenih institucija koje je neophodno štititi. Najbolji primjer je Zakon o blasfemiji koji je branjen ili na principima asimilacije ili pluralizma. Posredstvom historije Zakona o blasfemiji možemo pratiti promjenu kulture jednog društva – od asimilacijske zaštite dominantne religije do individualističkog tumačenja prava na slobodu govora. Napadi na religiju su tumačeni napadom na samo društvo i njegove osnovne stubove. To se postepeno mijenja, pa se ograničavanje slobode govora usmjerava na stil kojim je religija kritikovana. Ukoliko je kritika ispunjena podrugljivima jezikom, bio bi primjenjivan zakon o blasfemiji. U Britaniji je, 1977. godine kada je, u slučaju Dennisa Lemona, pozvan Zakon o blasfemiji, Lord Scarman primijenio argumente pluralizma. Prema argumentima pluralizma, sve religijske zajednice bi trebalo da uživaju zaštitu na nepovredivost svojih religijskih osjećanja. Promjene u strukturi stanovništva dovele su do toga da se zakon o blasfemiji unutar pojedinih krugova i dalje brani, samo na ovom Scarmanovom principu pluralizma. Zakon o blasfemiji je od 19. stoljeća mahom služio da ograniči i suzi stil kojim se kritikuje dominantna religija, a on je branjen na principu zaštite religijskih osjećanja većinskog dijela stanovništva. U asimetriji s ovim principima stoji sloboda govora shvaćena kao temeljno sredstvo autonomnog samoodređenja svakog pojedinca. To je individualistički princip prema kojem je pažnja i zaštita usmjerena na pojedinca i njegovo pravo da slobodno izražava svoje misli, pa, između ostalog, i da neumjesno kritikuje religiju. Ovaj princip je takođe pluralistički – samo temeljen na primarnoj zaštiti autonomije pojedinaca, a ne grupnih identiteta. Pojedinac je taj koji biva zaštićen. Pluralističko-kolektivistički princip vidi organizaciju društva unutar kojeg već postoje stabilne različite religijske skupine koje je neophodno zakonski štititi. Odredi li se jedno društvo više ka pluralističkom principu, funkcija zakona se stavlja u svrhu zaštitite integriteta uspostavljenih religijskih ili nekih drugih identiteta dok, u suprotnom, individualističko shvaćenom tumačenju slobode govora zakon se stavlja u svrhu zaštitite pojedinca i njegova prava da iskaže svoje samoodređenje. “Ljudi iz pećine”, iako još neupoznati s tekovinama prosvjetiteljstva, zapravo nemaju problem sa slobodom govora ili ne bi trebalo da imaju. I u “pećini” je važno čuti raznolika mišljenja u svakojakim stilovima. Na kraju dana, “pećinski ljudi” samo dižu glas budući im je, čim su počeli reagirati, paternalistički na nos natrljana sloboda govora koju zapravo niko nije ni dovodio pod znak pitanja. Osobno sam pobornik individualnog tumačenja slobode govora, pa kome je podrugivanje s religijskim stilom izražavanja važan dio samoodređenja to pravo treba uživati, ali i imati na umu da pravilo reciprociteta podrazumijeva reakciju. Ne možete u isti mah željeti slobodu da se podrugujute nečemu ili nekome, a da vas pri tome nekako zaobiđe reakcija – posebno ako ste javna ličnost.

Načelo reciprociteta

Višetomno al-Rāzījevo djelo Mafātīḥ al-ĝayb, napisano tokom 12. stoljeća, produkt je nekoliko  stoljeća prije prosvjetiteljstva. Pošto se religijskom umu oduzima mogućnost slobodoumnosti i prosvjetiteljstva, preostaje nam da zaronimo u vrijeme udaljeno nekoliko stoljeća od prosvjetiteljstva i industrijske revolucije. To je vrijeme guridske dinastije, koja je za svoj prostor vladanja primarno držala centralni dio današnjeg Afganistana. Pod ovom dinastijom je najviše vremena djelovao i sam al-Rāzī, koji će i kraj svoga života dočekati upravo u Heratu, današnjem afganistanskom gradu. U ovom njegovom višetomnom djelu koje je zapravo kompletiran komentar Kur’ana, al-Rāzī se prilikom tumačenja ajeta 6:108 osvrće na govor u javnom prostoru te objašnjava etički odnos prema načelu reciprociteta kojem pridodaje i princip dostojanstva. Sam ajet glasi: Ne psujte one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, kako ne bi i oni u neprijateljstvu i bez znanja psovali Allaha. Ajet se smješta u ambijent unutar kojeg vlada polemika o valjanosti religijske spoznaje i njenih meta-institucija. Al-Rāzī počinje komentar time što imperativno riječima znaj podsjeća da kada bi se vjernicima spočitavalo kako je kur’anski tekst izvorno zbornik sabranih i memorisanih naučenih ljudskih iskustava te je time profani a ne sakralni tekst, vjernici bi reagovali burno, psovkama i vulgarno, a to bi potom po načelu reciprociteta otvaralo vrata daljem vrijeđanju i psovkama. U takvom djelovanju poništilo bi se načelo dostojanstva te u konačnici ugušila bilo kakva produktivna polemika. Ovaj ajet je primarno kritika vjerskog uma. Vjernicima se spočitava način na koji reaguju, pa zbog toga al-Rāzī zaključuje da kada neko otvori javnu polemiku na neukusan i vulgaran način zapravo otvara vrata psovkama i maloumnim djelima (bāb al-mušātama wa al-safāha). Al-Rāzī izvodi još jedan zaključak, a to je da činjenje nekog dobra, u ovom slučaju namjera da se vjera zaštiti od vulgarnog napada, nije opravdana ukoliko sama po sebi vodi ka još većem zlu. Sam al-Rāzī obrazlaže načela prema kojima bi se valjalo voditi glede javne rasprave a to je težnja da ona bude otvorena i produktivna, te da ne služi u svrhu vulgariziranja javnog prostora čak i kada primarne namjere su zaštita svoga pripadajućeg poretka ideja. Pozivom na dostojanstvenu javnu polemiku koja nije zatrovana beskorisno maloumnim i vulgarnim podsmijavanjem al-Rāzī nas napominje na veoma važno životno iskustvo a to je da nerijetko na principu zaštite svojih interesa i vjerovanja zapravo otvaramo vrata nekim vrlo lošim društvenim ishodima. Uz to, cijena koja se plaća zaštitom slobode izražavanja jeste postojanje egalitarnog načela reciprociteta prema kojem moramo računati na to da će naši javni istupi izazvati reakcije. Koja vrata želimo otvoriti svojim slobodnim izražavanjem stvar je naše samorefleksije i otvorenosti prema drugačijim jezicima poimanja stvarnosti i života.

Kišna dova i uračunavanje neizvjeznosti

Kako sam ja kroz svoje odrastanje uvijek razumijevao dovu, pa time i tradiciju učenja kišne dove, jeste da dova predstavlja jedan jezički model kojim vjerski um izražava neke bitne karakteristike zbilje u kojoj živimo. Posredstvom dove, a posebno sam to shvatio radeći s mnoštvom ljudi u pokretu što migriraju ka nekoj boljoj budućnosti, čovjek koji je vjernik zapravo ne upada u zamku vjerovanja u postojanje stacionarnog mehanicističko-robotizovanog svijeta. Dova u svojoj prirodi i životu vjernika zauzima međupoziciju između rješive i nerješive neizvjesnosti. John Kay i Mervin King u knjizi Radical Uncertainty odustaju od razrade distinkcije između rizika i neizvjesnosti i odlučuju operirati sa samo jednim terminom, a to je neizvjesnost. Ona može biti rješiva i savladiva, ali i radikalna i vrlo kompleksna. Neizvjesnost sama po sebi može imati nekoliko slojeva, te ovisno o nivou neizvjesnosti varira i naše predviđanje budućih ishoda. Osnovna odlika neizvjesnosti je rezultat našeg ograničenog ili nedostatnog znanja i nemogućnosti da predvidimo buduće ishode. Upravo neizvjesnost čini ovodunjalučki život stalno uzbudljivim budući da ne možemo predviditi sve buduće ishode niti unaprijed znati budućnost. Na jedan način, neizvjesnost je pokretač našeg svijeta budući da zahtijeva od nas da se suočavamo s različitim izazovima što pruža i nezamislive prilike i pravce za razvoj. U svijetu neizvjesnosti dova prevashodno služi kao podsjetnik na postojanje neizvjesnosti kod donošenja odluka, te da se u dugom ili kratkom roku mogu desiti neki potpuno neočekivani i nezamislivi ishodi.

Kritika kišne dove, čini mi se, počiva na tome što se ona razumijeva kao bijeg pa čak i rješenje problema. Govorimo li o vremenskim prilikama i klimatskim promjena, zalazimo u sisteme koji su kompleksni i nelinearni. Yuen Ang pravi distinkciju između komplikovanih i kompleksnih sistema. Temeljna razlika između tih sistema je što nas komplikovani dovode u suočavanje s rizicima koje možemo pretpostaviti i iskontrolisati dok nas kompleksni sistemi suočavaju s mnoštvo nepoznatih. Kompleksni sistemi mogu evoluirati, te nas suočiti s nepredvidivostima i mogućnostima koje mogu biti užasne, kao što je bio slučaj s kovidom, ili sjajne kao što su naučna otkrića. Dova nije rješenje za kompleksne sisteme kao što su vremenske prilike, štaviše, dova je stalni podsjetnik da u svijetu u kojem operiramo svakodnevno postoje različiti nivoi neizvjesnosti uzrokovani nejasnoćama, neznanjem, nedostatkom informacija pa, u konačnici, i lošim politikama. Neizvjesnost nije uvijek domen nečega izvanjskog, eksternog, već može biti i, vrlo često jeste, kreirana ljudskim djelovanjem – namjerno ili nenamjerno. U tom smislu dova ili, u konkretnom primjeru, kišna dova, je za vjernika dio svakodnevnog priznanja da ne posjedujemo znanje o svim partikularijama te da s tim u vezi postoje kompleksni nestacionarni sistemi koji od nas iziskuju prilagodbu i adaptaciju. Dova je za vjernika način da izrazi svoju samosvjest o nemogućnosti potpunog kontroliranja dugoročnih i kratkoročnih ishoda. To je jedan model meta-jezičkog izražavanja i suočavanja s neizvjesnostima i priznanja da čovjek nije u mogućnosti sve kontrolirati. Dova nije fatalističko prepuštanje determinizmu. Ona je, na osnovnom nivou, priznanje i stvaranje svijesti o postojanju različitih opsega neizvjesnosti – od manje ili umjerene neizvjesnosti do radikalne. Dova je sredstvo da o tome razmišljamo, budemo toga svjesni, a potom, na drugom nivou, poduzimamo korake kojima bismo se adaptirali na novonastalu situaciju kao što su promjene vremenskih prilika. Adekvatnom adaptacijom smanjujemo nivo nepredvidivih ishoda, te bivamo spremniji u suočavanju s njima, no to je već domen politike i političkih odluka. 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi