How China Escaped the Poverty Trap – Yuen Yuen Ang

 

Knjiga o tome kako je Kina nadvladala zamku siromaštva autorice Yuen Yuen Ang je štivo koje ekonomski razvoj posmatra kontekstualno i koevolucijski. Koevolucija ne postavlja stvari u odnos sukoba između države i tržišta, naprotiv, državu i tržište tretira kao dva organizma koji međusobno surađuju, adaptiraju se jedno na drugo i vremenom se mijenjaju. Tri su osnovne komponente koevolucijskog razvoja države i tržišta pri čemu sam proces koevolucije nije ograničen na kineski razvojni put. Te komponente koje sažimaju ovaj proces mogu se svesti na odnos prema varijacijama, selekciji i stvaranju niše. Varijacije podrazumijevaju fleksibilan odnos centralnih vlasti prema lokalnim akterima kako i na koji način da ispune određene ciljeve. Iako je Kina jednopartijska država ona nije strogo centralistička, pa se mnogo toga odvija decentralizirano sljedstveno specifičnostima regije i nižih nivoa vlasti. Selekcija se odnosi na proces birokratskog nagrađivanja ostvarenih rezultata različitih državnih tijela a stvaranje niše podrazumijeva adaptaciju na regionalne raznolikosti te kako svaku regiju, njena dobre i mane, pretvoriti u prednost. Kina je načelno država paradoksa u kojoj centralizacija određenih ciljeva je u direktnom suodnosu sa decentraliziranim ostvarenjem tih ciljeva. Yuen Ang to naziva direktnom improvizacijom, centralni reformisti upućuju a lokalni akteri improviziraju. To znači da iako je riječ o jednopartijskom autoritativnom sistemu on ne funkcioniše kao klasično zamišljeni centralistički sistem u kojem se sve odluke i planovi provode strogo centralistički. Ne, centar ima neke planove i zamisli, ali on ne diktira lokalnim akterima kako i šta tačno da rade. To je ostavljeno njima da improvizuju sljedstveno stanju na terenu, a ta improvizacija kreira niz varijacija glede ostvarivanja zacrtanih ciljeva.

Yuen Ang, sviđa mi se to, pravi distinkciju između komplikovanih i kompleksnih svjetova ili sistema, kako bi kasnije u knjizi razjasnila kako se kineski sistem razvoja u mnogome odvija u skladu s pravillima kompleksnih sistema. Temeljna razlika između tih sistema je što komplikovani nas dovode u suočavanje s rizicima koje možemo pretpostaviti i iskontrolisati dok kompleksni sistemi nas suočavaju s nepoznatim i s mnoštvo nesigurnosti. Kompleksni sistemi mogu evoluirati, te nas suočiti s nepredvidivostima i mogućnostima koje mogu biti užasne (kao što je bio slučaj s kovidom) ili sjajne kao što su naučna otkrića. Neutralisati sistem čije su osnovne komponente nepoznato i nesigurno značilo bi neutralisanje budućih značajnih ishoda, bili oni loši ili sjajni. Zaključak kojeg Ang izvodi je da komplikovane sisteme pokušavamo kontrolisati, kao naprimjer vršiti tehničke preglede nad mašinama kako bismo smanjili njihove kvarove i neželjene ishode dok u kompleksnim sistemima pokušati kontrolisati nepredvidivo može biti kontra-produktivno.

U skladu s tim, Ang ne smatra da postoji jedan set univerzalno dobrih institucija koje gdje god da se primijene uvijek će dati iste rezultate. Te pojedine institucije mogu biti oprobane i dobre ali kada one mogu dati željene rezultate te kada su neophodne ovisi o nivou razvoja određene države ili regije. Prema tome, iako ćemo kazati kako je privatno vlasništvo veoma bitna institucija to nužno ne znači da u svakom i bilo kojem kontekstu će insistiranje na izgradnji privatnog vlasništva dovesti do željenih rezultata. Zbog toga je neophodno generisati varijacije, te posmatrati kako se razvojni sistem odvija u skladu s određenim probranim varijantama razvoja usklađenim prema lokalnim potrebama.

Kina 1978-1989

Kineska komunistička partija predvođena Mao Zedongom uspostavila je Narodnu Republiku Kinu 1949. godine, a potom je narednih trideset godina kineska ekonomija bila centralistički organizovana i upravljanja. To je bio centralističko-komandni ekonomski sistem. Nakon kulturalne revolucije Deng preuzima vlast i s njim Kina kreće u jednom drugom pravcu, prevashodno vrlo pragmatičnom i adaptivno-evolucijskom. On se zasnivao na Dengovoj maksimi, nije bitno da li je mačka bijela ili crna sve dok lovi miša. Ukratko, ukoliko određene politike donose progres pa one su uspješne. Prva faza do početka 90-tih može se nazvati hibridnim sistemom u kojem nastaju TVEs (township and village enterprises). Oni su najbolji pokazatelj kako u ekonomiji funkcionišu varijacije. U komandnoj ekonomiji privatno vlasništvo i privatne kompanije su omražene i izgnane iz sistema ali s Dengom, shodno kineskom kontekstu, formiraju se hibridni sistemi čije je vlasništvo kolektivno ali njime upravljaju lokalne gradske ili seoske vlasti bez komandi odozgo što je bilo karakteristika komandne ekonomije. Tako je kreiran ovaj surogat koji nije bio proizvod prethodno osmišljenog plana već rezultat Dengove nove politike decentralizacije ekonomskog odlučivanja. Nakon ovoga perioda slijede 90-te a to je period stvaranja socijalističko-tržišne ekonomije.

Ovo je period kada se kineske vlasti vrlo jasno odlučuju za kretanje prema tržišnim reformama, stvaranjem modernih korporacija, kretanje ka tržišnim ekonomskim odnosima, stvaranjem makroekonomske stabilnosti, raspodjeli dohotka i formiranju socijalnih institucija zaštite. Uz to, kineska politika tokom ovog perioda se može pojasniti na temelju politika triju boja. Ipak govorimo o varijacijama, a one se u različitim sistemima ispoljavaju bojama. Budući da me lično zanimaju sistemi varijacija i kako se te varijacije predstavljaju bojama interesantniji dio ove knjige mi je upravo autoricin govor o varijacijama. Kada je riječ o kineskoj politici ona se svodi na crvene, sive i crne politike. Crvene politike su vrlo jasne upute i komande šta se ne smije raditi i to su politike ograničenja. Siva zona su one politike u kojima kineska vlada namjeravano koristi dvosmislen i višeznačan jezik a što u prevodu znači da se nižim nivoima prepušta upravljanje ka određenim ciljevima. Crne politike su one koje uglavnom nastaju iz sivih, kada se pisano i javno daju jasne upute lokalnim vlastima.

Koevolucija razvojnih faza i tržišta

Tokom cijele knjige Yuen Yuen Ang zauzima vrlo jasan stav temeljen na mnoštvu primjera kineskog razvoja poslije Maove vlasti. Njen stav se može sažeti riječima da ne postoji linearni pravac kretanja niti univerzalni set institucija koje se mogu uvijek i svuda primijeniti na istovjetan način i bum, eto ga razvoj. Sve cvate. Niti je zapadni model razvoja a niti japanski, pa na na kraju i kineski neki univerzalni recept. Institucija privatnog vlasništva je važna, međutim, ukoliko ne postoji razvijena infrastruktura jednog mjesta niti povoljni geografski uslovi insistiranje u samom startu na privatnom vlasništvu ne mora, a vrlo moguće i da neće, dovesti do nekog ozbiljnog pomaka. Sistem cijena je veoma važan za koordinaciju tržišnih odnosa, međutim, pogledamo li Kinu vidjet ćemo da je njihov put se kretao od komandne ekonomije koja je potpuno regulisala cijene do perioda reformi kada je pokrenuta postepena liberalizacija cijena do konačne uspostave tržišnog formiranja cijena. Angina poruka kroz ovu knjigu je kako i institucije za se koje može kazati da su dobre, moderne i uspješne, to ne moraju biti u pojedinim fazama razvoja zbog čega je veoma važna uloga meta-institucija, a to je sam model političkog utjecaja kroz decentraliziranu improvizaciju kada i koji model koristiti i šta uopće činiti shodno lokalno-regionalnom kontekstu.

Ovdje ću postaviti video link u kojem Ang iznosi svoj stav o tome kako varijacije funkcioniraju u ekonomiji te šta se može naučiti proučavanjem kineskog modela razvoja: