Jugoslavizam kroz ogledalo fudbala

Kada je, sada već te dobro davne, 1921. godine časopis Pravda se požalio što djeca sarajevskih ulica, umjesto da su s roditeljima i da rade školsku zadaću, kotrljaju loptu i igraju samoubilačku igru u kojoj cijepaju odjeću, postalo je sasvim jasno da je fudbal mnogo više od igre. Komično je saznanje kako se uopće neko žalio na djecu što mahalskim ulicama kotrljaju loptu, te uz to još prizivao policiju i tražio zabranu za maloljetnike da igraju fudbala u svojim ulicama. Jedan je to veoma komičan novinski članak iz prve polovine 20. stoljeća, a na kojeg sam spletom okolnosti eto naišao. Vrag se krije u detaljima, pa kada sam završio čitanje knjige The Politics of Football in Yugoslavia Richarda Millsa sinulo mi je na um kako zapravo fudbal umije biti samoubilačka igra. Fudbal je svjedočanstvo koliko se tokom 20. stoljeća neuspješno primila ideja o jugoslavenstvu u svim njenim bojama i varijacijama, od ideje o jugoslavenskoj naciji do jugoslavenskog patriotizma. Koliko god ona izgledala plemenito, integralno jugoslavenstvo će se na kraju samoubiti, ili će je ubiti baš oni koji su je do juče proklamovali. Sad, jel' to bilo samoubistvo ili ubistvo, fudbal može djelomično dati odgovor. Fudbal je igra kotrljanja lopte, koju ako pomnije pratite, možete takođe da vidite u kojem pravcu se kotrljaju političke odluke i savezi.

Bosmanovo pravilo je omogućilo sprovedbu slobodnijeg kretanja radnika, a to će za posljedicu povećati konkurentnost na reprezentativnom nivou. To će navesti jednog Branka Milanovića da u fudbalu vidi eventualno rješenje problema koncentracije kapitala i radne snage u najrazvijenijim dijelovima svijeta, budući da je baš fudbal u tom odnosu reprezentativno i klupsko ponudio kakav takav balans u odnosu globalno vs lokalno. Fudbal jeste igra kotrljanja lopte ali se uz nju uvijek kotrlja i, iza brijega, valja još štošta, a toga bogami nije nedostajalo ni u prvoj a ni u drugoj Jugoslaviji, a ni tokom njena raspada 90-tih godina prošlog stoljeća.

Kada je riječ o historiji fudbala na ovim prostorima, pa ona za mene počinje s jednim velikim ilustrativnim prikazom simbola zmaja na zidu bloka u kojem sam odrastao u Tuzli. Bio je to takozvani E blok, u naselju Sjenjak. Sjećam se vrlo dobro tog naslikanog zmaja što je predstavljao simbol lokalnog tuzlanskog kluba, FK Zmaj od Bosne. O tom klubu u djetinjstvu nisam ništa znao izuzev da mu je glavni fudbalski rival FK Sloboda, tradicionalno mnogo poznatiji i uspješniji fudbalski klub. O kulturološkim bitnostima i simbolima koja su ta dva kluba predstavljala nisam ništa znao niti sam o tome umovao u dječačkim danima. Gotovo svaki član Slobode se borio u partizanima, a 109 njih je ubijeno. FK Zmaj od Bosne je klub kojem je pripala čast da otvore prvo prvenstvo BiH, a koje je počelo u jesen 1995. godine. Fudbalskim jezikom rečeno, tada je nedvosmisleno odaslana poruka o suverenosti Bosne. Poruke zbog koje je JMO 1921. godine primorao vladu Radikala i Demokrata, da zarad težnje za što većom centralizacijom, nastupe kontra zahtjevima Radikala iz Bosne predvođenih Milanom Srškićem (oni su bili za aneksiju BiH od strane Srbije) i, prihvate to da Bosna bude zaseban administrativni region, te da se niti jedan dio njene teritorije ne spoji s nekom od oblasti čija je teritorija van nje. Te 1995. godine FK Zmaj od Bosne će u Sarajevu odigrati prvu utakmicu prvenstva BiH protiv Olimpika i pobijediti 1:0. Ispostavit će se da iza naziva Sloboda i Zmaj od Bosne egzistiraju zasebne kulture Tuzle i tuzlanskog kraja, koje će tokom rata 90-tih biti kulturološki i ideološki polarizovane. Zmaj od Bosne nije bio samo fudbalski klub već i jedna, više komunitarna vizija Bosne, pričana u istoimenom časopisu Zmaj od Bosne, a njen žestoki protivnik s druge strane se našao u listu Front Slobode, listu koji je gajio neke osnovne ideje potekle iz tradicije integralnog jugoslavenstva. U međuvremenu će se jedan klub, koji je nosio ustaljeno ime što je podsjećalo na tekovine NOB-a, Sloga, preimenovati u FK Tuzla City. To je opet simbolično naglašavalo pravac u kojem se kreće moderni fudbal. Više paket zabave nego li mjesto javnog političkog foruma. U ova tri naziva, Sloboda, Zmaj od Bosne i Tuzla City može se zapravo ispričati jedna sažeta historija tuzlanskog kraja, samo što ovog puta priča nije o Tuzli već o ulozi fudbala u promovisanju ideje bratstva i jedinstva i njegovoj kasnijoj ulozi u rastakanju iste te ideje.

Ono što sam takođe saznao jeste da je u mjesecu aprilu, i to za vrijeme Uskrsa, 1926. godine odigrana utakmica između Š.K. Šumadija i Zmaj od Bosne u Tuzli koja je u tadašnjoj javnosti postala poznata zbog krvavih i teških incidenata. Sresko načelstvo u Tuzli je zbog tog incidenta zabranilo odigravanje utakmica u Tuzli, a delegacija što oputovaše za Beograd tražila je od ministra za fizički odgoj naroda odobrenje za odigravanjem drugih utakmica u Lukavcu, kad je već za Tuzlu uslijedila zabrana. O povodu incidenta i tih krvavih sukoba tokom te utakmice nisam saznao mnogo, ali me to uputilo da vidim šta ima uopće napisano o historiji fudbala u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Tako sam došao do Millsove knjige, a budući da sam ljubitelj igre kotrljajuće lopte odlučio sam da i sebe a i vas provedem kroz ovu knjigu. Pisana je pitko, vrlo kvalitetnim stilom. Iako štošta toga nedostaje, moram da budem praveden pa da kažem, naprosto se nije ni moglo naći sve bitno u samo jednom štivu o historiji simbioze fudbala i politike u Jugoslaviji. Ovo je jedna sadržajna knjiga o historijatu fudbala na ovim prostorima tokom prošlog stoljeća i vrlo kvalitetan početni izvor za daljnje istraživanje. Kroz sam fudbal ispričana je politička situacija dvaju Jugoslavija a i samo uništenje ideje jugoslavenstva.

Formiranjem KSHS problem je odmah nastao na relaciji između Beograda, s jedne strane, i na drugoj Ljubljane i Zagreba. Sarajevo jeste, u određenoj mjeri, marginalizirano u široj slici ali to nikako ne znači, a što je vrlo očevidno i iz lokalnih časopisa, da ovdašnje muslimansko stanovništvo nije imalo svoj pogled na sva zbivanja, te da nisu bili samo puki posmatrači. Uspostavljenjem centralizirane kraljevine na čelu sa srpskom porodicom Karađorđević tu kraljevinu je uvelo u problem definisanja i razumijevanja jugoslavenstva, te da li tri 'plemena' po kojima kraljevina nosi ime predstavljaju tri odvojene nacionalne grupe ili one zapravo zajednički čine jednu jugoslavensku naciju. Odgovori na ta pitanja su pravili razlike ne samo među različitim nacionalnim i etničkim skupinama već i unutar jednih te istih nacionalnih grupa, a sve se to dalje odražavalo na fudbal koji je bio ogledalo političkih zbivanja. Drugi svjetski rat je najbolji primjer koliko, mimo među-nacionalnih sukoba, ti sukobi mogu postati veoma krvavi unutar jedne te iste nacionalne grupe, te da povodi sukoba ne moraju biti ni nacionalnog ni religijskog karaktera. S obzirom da su Hrvati u početku imali primat u kvaliteti kotrljanja i valjanja lopte po terenu, u aprilu 1919. godine je formiran Jugoslavenski nogometni savez, s centralom u Zagrebu. JNS je u početku sačinjavao četiri podsaveza (Zagreb, Beograd, Ljubljana i Split). U početku su Hrvati dominirali jugoslavenskim fudbalom ali se to već početkom tih 20-tih godina mijenja.  Najdominatniji klubovi bili su iz Zagreba (Građanski, Hašk, Concordia), Beograda (BSK i Jugoslavija) te Splita (Hajduk). Kako su se sportske aktivnosti za fizički odgoj miješale s političkim kotrljanima najbolje svjedoče Sokol društva.

Sama ideja organizacije Sokol je počivala na promicanju zdravog tijela i duha među slavenskim narodima. Prvobitno će se formirati jedno Sokol društvo pod parolom: Jedna država, jedan narod, jedan Sokol. Jugoslavenski Sokol je načelno predstavljao ujedinilački faktor među svim narodima, međutim ispostavit će se vrlo brzo kako Sokol nije samo jedan. Već 1922. godine se formira zasebni hrvatski Sokol s ciljem očuvanja zasebnog hrvatsko-katoličkog identiteta. Što se tiče same države Sokol je služio ipak nekoj svrsi promocije jugoslavenskog identiteta. U istom maniru su funkcionirali i fudbalski klubovi, s tim da ovisno o regiji, neki klubovi su bili skloniji monarhiji a neki ne. Koliko god je u prvoj Jugoslaviji isticanje različitih etničkih simbola posredstvom fudbala moglo biti stavljeno pod lupu klubovi su se ipak dijeli po etničkoj liniji, a što je zapravo baš ovdje u Bosni bilo vrlo očevidno. Kroz prizmu SK Jugoslavija mogao se osjetiti i problem razumijevanja samog identiteta jugoslavenstva. Naime, SK Jugoslavija je prvobitno formirana 1913. godine u Beogradu pod nazivom SK Velika Srbija, a osnivač kluba je bio Danilo Stojanović (Čika Dača). Tokom prvog svjetskog rata klub prestaje s radom a formiranjem KSHS SK Velika Srbija postaje SK Jugoslavija. Na političkoj sceni sam koncept jugoslavenstva se znao kritikovati riječima da on predstavlja znak jednakosti sa srpskim identitetom i dominacijom a što se u fudbalskoj kulturi dalo razumjeti na primjeru SK Jugoslavija. U Sarajevu su postojali klubovi za svaku etničku skupinu. Jevreji su u Novom Sadu imali svoj klub, Juda Makabi, dok su leskovački Romi imali svoj klub, Leskovački ciganski loptački klub. Amblemi hrvatskih klubova su bili ukrašeni šahovnicom a Građanski je bio klub blizak Stjepanu Radiću i Hrvatskoj seljačkoj stranci. U novembru, 1929. godine,  BSK i Jugoslavija predlažu prebacivanje sjedišta JNS-a iz Zagreba u Beograd nakon čega će uslijediti sukob na relaciji Zagreb-Beograd. Kao krajnji rezultat hrvatski mladi talentovani fudbaleri će bojkotovati jugoslavensku  fudbalsku reprezantaciju, pa na svjetskom prvenstvu 1930. godine neće biti hrvatskih članova reprezentacije.

Na političkoj sceni 1929. godina je početak represivnog aparata kralja Aleksandra, koji će završiti njegovim ubistvom 1934. godine. U periodu između 1929. i 1939. godine JNS će doživjeti mnoge turbulencije koje će u konačnici rezultirati i prijedlozima da se centralizirani savez federalizira, tako što bi se formirala tri fudbalska saveza: hrvatski, slovenski i srbijanski. S ovim prijedlogom su došli Hrvati, nezadovoljni centralizacijom fudbalskog saveza i premještanjem JNS-a u Beograd. Uz ovaj federalni prijedlog uslijedio je i zahtjev da se međunarodne utakmice igraju jednako u Beogradu i Zagrebu. Slovenci nisu bili protiv federalizacije fudbalskog saveza ali su smatrali, iz potpuno ekonomskih razloga, kako bi najbolje bilo već postojećim podsavezima dati više autonomije i ovlasti. Srbijanska strana je žestoko reagovala i na prijedlog federalizacije se gledalo s podozrenjem. Ova previranja će za rezultat imati izdvajanje hrvatskih klubova i formiranje HŠS-a, Hrvatske športske sloge. JNS će izbaciti sve klubove iz saveza koji su se pridružili HŠS-u a hrvatski igrači će ponovo bojkotovati nastupe za reprezentaciju. Formiranjem nove vlade, koju je predvodio Dragiša Cvetković, sklopljen je sporazum s Mačekom, pa je pri kraju ljeta 1939. godine Jugoslavija sadržavala banovine, a hrvatska banovina je bila država u državi, a to će stvoriti težnje za autonomaštvom kod drugih naroda. Jugoslavija je ovim sporazumom zaplivala uveliko u vode federalizacije a sam koncept integralnog jugoslavenstva je doživio potop. Samoubilačka igra kotrljanja lopte stalno se opirala jugoslavenskom integralizmu i zauzvrat je isticala partikularne identitete.

Komunističko preživljavanje kroz fudbalsku igru

U periodu prve Jugoslavije radnički komunistički pokret je bio stalno na udaru, a 1920. godine KPJ (Komunistička partija Jugoslavije) postaje treća stranka kraljevine po broju mjesta u parlamentu, 58 od 419. KPJ je procvala u industrijskim centrima, a budući da je većina stanovništva bila agrarno orijentisana, te da sam proleterijat nije brojio mnogo populacije, KPJ je zapravo ovime ostvario ogroman politički rezultat. Nakon komunističkih revolucija u Rusiji i Mađarskoj na KPJ se nije gledalo blagonaklono, a nakon parlamentarnih trvenja, KPJ i sam radnički pokret će ubrzo završiti u ilegali a svoje djelovanje će nastaviti, između ostalog, kroz fudbalsku igru. Zapravo, sam Mills to ističe, ali ne razrađuje detaljnije, komunistička kritika je bila upućena navodnoj sportskoj neutralnosti. Taj princip odvojenosti sporta od politike se može i danas stalno slušati, pa i tome kako je osnova liberalne države neutralnost, no s jedne strane tribine nam govore suprotno, a i sam princip neutralnosti unutar liberalizma je dobro prosijan kroz sito i rešeto. Komunistička kritika je počivala na doživljaju fudbala buržujskom igrom, posredstvom koje se principom neutralnosti i apolitičnosti zapravo ubijao svaki radnički povik i organizovanje radničke klase. Naprosto, iz komunističkog ugla gledanja princip neutralnosti i apolitičnosti je odbačen kao skaradna maska iza koje stoji samo jedna namjera, ona za obezglavljivanjem radničkog pokreta. Isti princip neutralnosti koji se proklamuje pod liberalno-demokratskim uređenjem danas je sve više na udaru kritike, pa bi o njemu bilo neophodno zasebno prozboriti. Iako marginalizirani, komunisti će tokom 20-tih i 30-tih godina djelovati, između ostalog, upravo kroz fudbalske klubove, a narodna komunistička revolucija će doći do izražaja tokom drugog svjetskog rata. U godinama prije početka drugog svjetskog rata imamo primjere tužbi protiv Građanskog iz Užica, da su gotovo svi njegovi članovi komunisti, te da je klub u njihovim rukama. U policijskom izvještaju je potvrđeno kako je klub pod komunističkom upravom, te da je neophodno zabraniti sve dalje aktivnosti ovog kluba.

Radnički klubovi, uz sportsko djelovanje, su imali i direktne političke aktivnosti, kao što je agitacija i podrška internacionalnim brigadama u španskom građanskom ratu. Među najpoznatijim igračima koji su uzeli učešća u španskom građanskom ratu bio je Mirko Kovačević, poznati igrač Radničkog iz Beograda. Igrači su igrali važnu ulogu u promociji ideja komunističke partije koja je djelovala u ilegali. Rato Dugonjić, igrač nekoliko sarajevskih klubova, lično je pričao o tome kako je pomagao u širenju i promociji komunizma budući da je kao igrač mnogo putovao. Vrlo često bi prenosio kopije časopisa Proleter, a Ivan Milutinović mu je bio glavni kontakt u Zagrebu, a Svetozar Vukmanović-Tempo u Beogradu. Odigravanjem fudbalskih utakmica svud po Jugoslaviji fudbalska igra je omogućila širenje komunističkih ideja uprkos tome što su te radnje bile ilegalne. Od 1937. godine KPJ će polako da se ustabili, a upravo će u tome igrati važnu ulogu i Vukmanović-Tempo. Iako nije bio ljubitelj fudbalske igre, Partija mu je nalagala da razvija odnose s radničkim klubovima pošto su radnički klubovi igrali važnu sponu u širenju komunističkih ideja. Sam Vukmanović-Tempo će pozdraviti aktivnosti Radničkog iz Kragujevca u radu na promociji komunizma, a neki fudbalski igrači su čak dobijali upute da se prebace u druge klubove i, to one koji su nosili nacionalni predznak.

Smisao toga je bilo jačanje komunističkog djelovanja, a sama KPJ od te 1937. godine konačno je dobila mogućnost da zbije redove, s glavnom idejom o ujedinjenju Jugoslavije na federalnim principima. Milutin Ivković je još jedno poznato fudbalsko ime iz tog perioda, čovjek koji je igrao za nacionalni tim Jugoslavije na svjetskom prventstvu 1930-te godine. On će postati urednik časopisa Mladost, glas SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije). Boško Petrović je ubijen u španskom građanskom ratu, a prije odlaska je igrao za jugoslavenski nacionalni tim, te Jugoslaviju, Građanski i Vojvodinu. Godinu dana nakon nacističke invazije na Poljsku velika grupa navijača Veleža je organizovala velike proteste u Mostaru, u jesen 1940-te godine. Ti protesti su bili antifašističke naravi, ali takođe usmjereni i protiv tadašnje jugoslavenske vlasti. Nakon tih protesta i obračuna s policijom, FK Velež je nakon osamnaest godina djelovanja ukinut, a pojedini važni članovi kluba uhapšeni. Kako su stvari izgledale za KPJ tokom 20-tih i 30-tih, a bogami i iz perspektive komunističkih aktivista fudbalske igre početkom drugog svjetskog rata malo je ko mogao sanjati da će u drugoj polovini 40-tih KPJ početi da bere plodove narodno-oslobodilačke revolucije.

Fudbal u periodu 1941-45

Granatiranjem Beograda, uništavanjem fudbalskih stadiona, te formiranjem NDH, Jugoslavija nestaje s mape, a fudbalska igra i njeni protagonisti su se našli u veoma kompleksnom okruženju unutar kojeg su morali nekako djelovati. Fudbal je različitim režimima i politikama služio za tihu demonstraciju političke legitimnosti i omeđavanje političkog teritorija. NDH će uz sav teror, te genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima, svoju legitimnost tražiti posredstvom fudbalske igre. NDH će formirati nacionalni tim, koji će 15.6.1941 odigrati utakmicu s Njemačkom, a mjesec kasnije će biti primljeni pod okrilje FIFA. Ligu će sačinjavati vodeći zagrebački klubovi, Građanski, HAŠK i Concordia, SAŠK Sarajevo i Zrinjski iz Mostara te Victoria Zemun. Time se kroz sam geografski prostor klubova koji su činili ovu ligu jasno odašiljala poruka da se NDH prostire prostorom kompletne Bosne i Hercegovine, te da njene granice dolaze do pred sami Beograd. NDH je kroz sport promicala državnu ideologiju isključenja Srba, Jevreja i komunista iz sportskih aktivnosti, ali i ne samo iz sportskih. To isključenje iz sporta bila je samo refleksija mnogo većeg zla koje je bilo usmjereno s jedne strane protiv Srba a s druge protiv Jevreja i Roma. Smrtni logor Jasenovac i užasna ubistva i horor u Glini gdje je ubijeno stotine muškaraca, a u pravoslavnoj crkvi su mnogi i spaljeni, predstavljali su realizaciju procesa isključivanja. Uz formiranje NDH, Njemačka, Mađarska, Italija i Bugarska su takođe uzeli određene dijelove Jugoslavije.

Karađorđe je preimenovan u stadion admirala Miklosa Horthyja. Bugarska aneksacija Makedonije je podrazumijevala uključivanje Makedonija Skopje u bugarsku ligu. Italija je u Splitu pokušala da reorganizira Hajduk pod novim imenom AC Spalato, koji bi se potom takmičio u najvišem rangu italijanskog fudbala. U međuvremenu, komunisti će početi da se organizuju i formiraju otpor okupatorskim silama. Predvođeni Josipom Brozom Titom, od 1941. godine, oni će da se organizuju i pokrenu otpor. U tom otporu su naravno učestvovali i sportski klubovi, od Dalmacije do Beograda. Od NK Mosora do Radničkog iz Beograda. Bosanski klubovi su se takođe odazvali pozivu, pa su FK Sloboda, Velež Mostar i Željezničar dali nekolicinu regruta za partizanske čete otpora. Gestapo će uhapsiti, već spomenutog Milutina Ivkovića, urednika časopisa Mladost, a potom smaknuti. Uz učešće fudbalera u partizanskim jedinicama i sama fudbalska igra se odvijala kada su postojali uslovi za takvo nešto. Tokom stotinu dana držanja Foče partizani su održavali međusobne fudbalske utakmice o čemu svjedoči Vladimir Dedijer. U julu 1943. godine, kada su partizani oslobodili Liku, odigrana je fudbalska utakmica a prije njenog početka mogla se čuti usvojena himna, Hej Slaveni.

Kako je partizansko djelovanje postojalo sve stabilnije AVNOJ će u Bosni, 1942. godine u Bihaću, a potom i godinu kasnije u Jajcu, udariti temelje za formiranjem države po završetku drugog svjetskog rata, države na federalnim principima sa šest priznatih republika. U promociji partizanske borbe na globalnom nivou ta uloga je pripala Hajduku, koji će odigrati šezdeset i pet internacionalnih utakmica, od kojih će neke biti u Egiptu, Siriji, Palestini i Libanu. 1944. godine Hajduk će odigrati utakmicu protiv britanske vojske koju će predvoditi škotski internacionalac, Andrew Beattie. Na posterima je stajalo: Jugoslavija v Velika Britanija. Hajduk će dobiti tu utakmicu 1:0 a jedini strijelac je bio Frane Matošić.

Kako je narodnooslobodilačka borba sve više uzimala maha tako je fudbalska igra, simbolično na terenu, predstavljala uspjehe te borbe. Kada su Njemci konačno kapitulirali, u Užicama, Sloboda iz Užica je organizovala turnir u tu čast. Nakon internacionalne turneje Hajduk će napraviti jugoslavensku turneju, a ta turneja je označena maršom pobjede i trijumfa.

Postratni period 1945-8

Kao i mnoge revolucije, tako će i narodnooslobodilačka partizanska revolucija u postratni period da uđe s ciljem uspostavljanja novog poretka, te brisanja simbola ostataka prethodnog poretka. Glede fudbala to je značilo sprovođenje čistke svih klubova koji su imali veze sa prije ratnim i ratnim režimima ili koji su bili organizovani striktno na nacionalnoj osnovi. Tako se na meti našao i dječački klub Vladimira Dedijera, BSK, klub koji je od 1941. godine stao na stranu kvinsliškog režima Milana Nedića, pa je sve jevrejske članove kluba protjerao, a sam klub su podupirali mnogi njemački oficiri. S obzirom na to, smrt ovom klubu je bila neminovna. Slična sudbina je čekala i Jugoslaviju Beograd, BASK, Građanski, Concordia, SAŠK Sarajevo. U tek oslobođenom Sarajevu, svi klubovi s etničkim predznakom su se našli pod osudom, a to su bili: SAŠK, Hajduk, HASK, Đerzelez i Slavija. Naravno, stvari nisu bile tako jednostavne, a tome svjedoči i priča o beogradskom BSK. Klub je prvobitno likvidiran, a umjesto njega je formiran novi klub, Metalac. Iako navodno novi klub, mnogi su u tome vidjeli samo kozmetičku promjenu koja se odnosila na samo ime kluba, dok su mnogi članovi iz BSK ostali u Metalcu, a sam klub je nosio i istovjetne dresove kao BSK. Vrlo brzo će odbor kluba Metalac da vrati staro ime BSK a u roku od tri godine BSK će osvojiti kup Maršala Tita. Priča o BSK je jedna veoma jednostavna priča o problemu revolucije i njenom suočavanju sa starim poretkom koji zapravo ne išćezava niti brzo niti jednostavno, štaviše, umije da se nakon određenog vremena prilagodi novom stanju.

Koliko god se polemisalo o tome u kojem opsegu je ovo brisanje simbola starog poretka urađeno pravedno činjenica je da su mnogi klubovi likvidirani i ugašeni. Iako ugašeni, to nije značilo da su mnogi vrijedni igrači ostali van svijeta fudbala. Taj proces se odvijao zasebno, a mnogi kvalitetni i lukrativni igrači nastavili su igrati u novim klubovima i pod novim poretkom stvari. Jedan od najpoznatijih igrača prvih godina komunističke vlasti bio je Partizanov igrač Stjepan Bobek, igrač koji je tokom drugog svjetskog rata nosio dres Građanskog, te je predstavljao mladost Ustaša na igrama u Italiji 1943. godine. Dok su klubovi bili gašeni, određeni pojedinci, koji su činili te klubovi su uključivani u novi sistem, a neki poput trenera osuđivani. Formiranjem druge Jugoslavije na principima federalnog multi-etničkog uređenja reprezentacija je viđena predstavom novog poretka: ona je otjelovljavala patriotsku ideju bratstva i jedinstva i tu ideju je nosila i prezentovala fudbalska reprezentacija. Fudbalski savez Jugoslavije je formiran 1948. godine a organiziran je na principu jugoslavenskog ustava iz 1946. godine. Fizička kultura je trebalo da služi za promociju tekovina NOB-a pa će s početkom 50-tih da se formiraju mnoga sportska društva. Fudbal i fizička kultura će služiti za promociju ideje o bratstvu i jedinstvu, te će sam fudbal igrati jednu veoma važnu integrativnu ulogu, ili barem predstavljati težnju vlasti da se država prikaže stabilnom i ujedinjenom.

Stanje ispod tepiha

Fudbalske tribine će odmah poslije drugog svjetskog rata postati javni prostor za iskazivanje onih mišljenja koja nisu bila odobravana. U septembru, 1946. godine, odigrat će se utamica između Dinamo Zagreba i Crvene Zvezde. Ta utakmica je bila obilježena šovinističkim izljevima. U početnim godinama fudbal je služio kao javni forum za iskazivanje stavova i emocija koje su načelno bile protivne socijalističkoj fizičkoj kulturi. Na utakmici BSK – Dinamo čuli su se povici 'Četnici' upućeni igračima BSK-a. Ovi incidenti nisu bili bilježeni samo na utakmicama velikih jugoslavenskih klubova, već i na nižim nivoima. Naprimjer, na utakmici između niželigaša, Graničara iz Županje i Slogo Borovo, oba kluba iz Slavonije. Borovo je mjesto nedaleko od Vukovara a većina stanovništva je bilo srpskog porijeka. Utakmice ovih klubova su često bile na nož, sa uzvicima 'Ustaše' i 'Četnici'. Uz sve to, fudbalska igra u Jugoslaviji je nanovo otvorila sukobe na relaciji Zagreb – Beograd, a ponovo je to bilo pitanje organizacije fudbalskog saveza i zahtijevanje da se različite aktivnosti spuste na nivoe republičkih saveza kako bi oni mogli samostalno da rješavaju probleme s kojima se suočavaju. Fudbal, koliko god je korišten unutar fizičke kulture kao simbolični mehanizam za promociju bratstva i jedinstva, on je jednako toliko nastavio biti javni forum za promociju nacionalističkih sentimenata, protivnih ideji jugoslavenskog socijalizma o bratstvu i jedinstvu južnoslavenskih naroda. Hajdukovi navijači, Torcida, bili su pod prismotrom Partije, koja je smatrala da simboli Torcide, 'h' i 'T' nisu u značenju Hajduk i Torcida već Hrvatska i Torcida. Šta god od toga bilo tačno jasno je bilo da je Partija uveliko bila zabrinuta bilo kakvim aktivnostima koje nisu bile sukladne s idejom o bratstvu i jedinstvu. Namjera je bila stvoriti kulturu u kojoj fudbal pripada narodu, u kojem je igra kotrljanja lopte narodna igra, igra što spaja a ne razdvaja. U tu svrhu su stvarani igrački simboli, narodni heroji s fudbalskih terena.

Jedan takav je bio Asim Ferhatović Hase, koji je uz fudbalsku karijeru imao i ćevabdžinicu, a njegovo lice je bilo poznato širom zemlje. Za samu Jugoslaviju 1960-te su veoma bitne, to je period u kojem će se desiti mnogo veoma važnih promjena. Prvo se Jugoslavija početkom 50-tih udaljava od SSSR-a, postaje dijelom Nesvrstanih, a to će pratiti i fudbalska igra, ali 1960-te donose jedan novi socijalizam, jugoslavenski tržišni socijalizam. Iako i dalje mnogo ograničen, ovaj okret prema tržišnim mehanizmima odvijanja ekonomije otvorit će vrata ka većoj liberalizaciji jugoslavenskog društva, njegovoj decentralizaciji, a baš u tom periodu će muslimani dobiti status nacije i postati Muslimani. Trendovi 60-tih će otvoriti vrata ka profesionalizaciji fudbala a sam fudbal će dijelom izaći iz ideoloških okvira i postati konzumeristički proizvod. Sami fudbaleri će se okušati i u drugim popularnim kulturama mimo fudbala. Dragoslav Šekularac će glumiti u filmu Šeki snima, pazi se, a Mustafa Hasanagić i Dragan Džajić će se okušati u muzici. Tokom 50-tih i 60-tih unutar Partije su postojala dva jaka bloka od kojih je svaki na svoj način vidio organizaciju Jugoslavije. Ta dva bloka se mogu podijeliti na centraliste i decentraliste. Prvi su težili većoj centralizaciji države i vrlo često su te centralističke namjere izjednačavanje sa težnjom za srpskom hegemonijom. Na drugoj strani su bili pobornici decentralizacije i liberalizacije, a upravo unutar tih previranja će se odvijati i polemika o priznanju muslimanske nacije. Odličnu knjigu o tome je napisala Iva Lučić, U ime nacije. Od priče o jednoj jugoslavenskoj naciji otišlo se u pravcu favoriziranja jugoslavanske države ali ne i nacije. Naciju će zamijeniti jugoslavenski socijalistički patriotizam a jugoslavenska država je smatrana neophodnom sve dok služi interesima konstitutivnih nacija. Republike su uzimale sve više moći a jugoslavenski identitet je doveden pod znak pitanja. S 90-tim će, to već dobro znamo, potpuno da bude uništen i ostane samo dio jedne, sada to tako izgleda, daleke prošlosti.

Održavanje revolucije živom, 1970-te

Kako su pojedini fudbalski klubovi predstavljali odanu sliku revolucije, a time nudili i drugačije razumijevanje fudbala, šire od uslovno rečeno današnjeg fudbala što ispunjava zadatak da služi zabavama masa, najbolje svjedoči govor predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, Džemala Bijedića. U govoru o Veležu, Džemal Bijedić je opisao Velež riječima da on predstavlja mnogo više od sportskog kluba. Velež je bio mjesto okupljanja progresivne radničke omladine. Sam Velež je bio inkarnacija svega progresivnog, a još važnije što Bijedić spominje, mjesto posredstvom kojeg su se mogle vršiti i ilegalne radnje, jer je samo tako se to moglo, širiti komunističke ideje. Velež je operirao pod utjecajem KPJ, a Veležov amblem je bio petokraka. Kako su 60-te odškrinule vrata decentralizaciji i liberalizaciji tako će 70-te donijeti probleme unutar Hrvatske. Nakon ustavnih promjena 1970-te i, proglašenja republika suverenima, hrvatski liberalni predstavnici su zahtijevali ubrzanje ekonomskih reformi. One su podrazumijevale daljnu decentralizaciju banaka uz nezadovoljstvo disproporcionalnim učešćem Hrvatske u federalnom budžetu. U sada već jednoj liberalnijoj atmosferi Matica Hrvatska proširuje svoje aktivnosti pa se čuju zahtjevi za samoodređenjem, pa čak i secesijom. Hrvatski lider Partije, Savka Dabčević-Kučar kazuje kako je jačanje nacionalizma samo pokazalo zapravo kako je jedinstvo nacija i Partije jedna iskvarena slika realnosti.

Iz Hrvatskog fudbalskog saveza kritika je bila usmjerena prema Fudbalskom savezu Jugoslavije. Savez je viđen autokratskim hijerarhijskim sistemom koji se opirao radikalnim promjenama kroz koje je prolazio ostatak jugoslavenskog sistema procesom tržišne liberalizacije i političke decentralizacije. Zbog nepovjerenja prema FSJ, Dinamo je uz potporu Hajduka 1968. zahtijevao da domaće utakmice sude strani suci, a Branko Gačanin opisuje Dinamo simbolom hrvatskog otpora i njenih građana prema Beogradu. Koliko su stvari već te 1970-te postale užarene u Jugoslaviji a ideja jugoslavizma pred sve težim ispitom svjedoči hrvatsko proljeće. Fudbalska dešavanja su ponovo pokazala kakva je situacija. Meč između Hajduka i BSK. U jednom momentu utakmice sudac je izgubio svijest a Pavle Ristić iz Novog Sada će pokrenuti priču kako je sudac ustvari bio pogođen nekim predmetom. Od jedne, u početku bezazlene situacije, beogradske i splitske novine su ušle u otvoren sukob opisujući događanja na ovoj utakmici svako na svoj način. Sve je buknulo onog momenta kada je fudbalska komisija proglasila zvaničan rezultat utakmice 3:0 u korist BSK, a Hajduk time faktički kažnjen. To će dovesti do protesta koje je predvodila omladina. Protesti su ugašeni, omladina branjena i osuđivana za šovinizam, a utakmica je na kraju proglašena rezultatom 2:2. Stvari će malo utihnuti, ali samo privremeno. Jugoslavija je, bilo je to već tada evidentno, barem s ove tačke gledišta, bila u ozbiljnoj krizi.

Nakon Tita, nacionalizam!

Dekada koja će dovesti do potpunog rasula počela je jednom lijepom pričom. Velež, otjelovitelj i simbol narodnooslobodilačke borbe 1981. godine osvaja kup Maršala Tita, a proslava pred 20.000 gledalaca bila je obojena jugoslavenskim socijalističim patriotizmom. Osvajanje kupa predstavljalo je simboličnu proslavu četrdesetogodišnjice u slavu socijalističkog narodnog ustanuća i revolucije. Te 1941. godine, radnici u Veležovim crvenim dresovima među prvima su se odazvali NOB-u, a evo 1981. Velež diže pehar kupa Maršala Tita. Stvarnost je ipak bila mnogo sumornija, smrt Josipa Broza Tita je ostavila Jugoslaviju u vakumu, liderstvo koje nije imalo sposobnost da stvari okrene u pravcu jedne jasnije vizije Jugoslavije u budućnosti nakon Tita, a ekonomija je krenula nizbrdo. Inflacija je izjedala jugoslavensko društvo tokom 80-tih što je dalje samo stvaralo i otvaralo različite društvene napetosti i sukobe. Fudbal je isto tako pratila kriza, pa su dvije titule prvaka, 1985/6 i 1986/7 odlučene sudskom odlukom a ne igrom na terenu. Partizan je osvojio je titulu ali je ona oduzeta zbog sumnje na namještanje ligaških utakmica. Dok je Mostar te 1981. godine donio jednu romantičnu priču o nadi i vjeri u bratstvo i jedinstvo na Kosovu je sve bilo suprotno. U proljeće 1981. godine, nezadovoljni sveukupnom situacijom na Kosovu, albanski studenti pokreću proteste koji će potom prerasti u sveopći nered. Na protestima su se mogli čuti zahtjevi da se Kosovo proglasi republikom te slogani: Mi nismo Jugoslaveni, mi smo Albanci.

S obzirom da su Albanci živjeli na prostoru Srbije, Makedonije i Crne Gore KPJ je imala bojazan od albanskog irendetizma. JNA se našla na ulicama, a mnogi su uhapšeni, univerzitetski profesori otpušteni, a 80-te će pratiti kriza na Kosovu koja se nije smirivala. Kako Kosovo postaje goruće pitanje tako se i u Beogradu javlja kontra-reakcija što će dalje voditi 'borbi za Kosovo'. U međuvremenu na scenu stupa Slobodan Milošević i anti-birokratska revolucija, a potom i Srbijanski ustav iz 1989. godine kojim se poništava autonomija Vojvodine i Kosova. Politički život na federalnom nivou će postati paralizovan. Lider Slovenske Partije, Milan Kučan, u Miloševićevom programu je vidio neminovni kraj Jugoslavije. Dokidanjem autonomije Vojvodine i Kosova Srbija postaje većinski kontrolor glasova u federalnom predjedništvu. Ovaj potez je tumačen atakom na prethodno pažljivo konstruisan etnički balans. Kako je Srbija pod Miloševićem išla u pravcu recentralizacije tako su sjevero-zapadne republike težile ka sve višem nivou suverenosti.

Fudbal je, naravno sukladno dešavanjima na široj društvenoj sceni, donio osjetnije iskazivanje nacionalističkih identiteta nasuprot jugoslavenskog patriotizma. Navijači Crvene Zvezde će prigrliti politiku SPO (Srpski pokret obnove Vuka Draškovića) i Vojislava Šešelja. Sportski magazin Tempo će podržati antibirokratsku revoluciju i Slobodana Miloševića. Primjer toga je intervju kojeg je dao jugoslavenski igrač godine, Dragan Stojković. Stojković je, u razgovoru za Tempo, dao izjavu kojom podržava Slobodana Miloševića. Razlog te podrške je, prema Stojkoviću, što je Milošević narodni čovjek, moralno potpuno čist, koji se ne bori za sebe već za naciju, za sve njene ljude da žive boljim životom. Jel' se neko predstavlja moralnim čistuncem i borcem za naciju to odmah nije dobro. Na tribinama su stvari postajale sve užarenije, pa kako su se povici podrške Slobodanu Miloševiću mogli čuti na utakmicama Crvene Zvezde i Partizana, tako su Dinamovi BBB davali podršku Stipe Šuvaru. Neki fanovi su to radili čisto iz obijesti, ne zbog toga što su stvarno podržavali politiku Stipe Šuvara. Beogradski Ćao tifo je branio tribine i navijače, uglavnom riječima da sve što se dešava u Jugoslaviji rezultat je radnji mnogo daleko od tribina, te da u konačnici navijačke skupine mogu samo biti iskorištene za određene političke svrhe. Kako su klubovi postojali produžena ruka izražavanje etničke pripadnosti i nacionalističkih identiteta tako su i sami klubovi gubili svoju multi-etničku navijačku bazu, te su fudbalski klubovi postajali simbolički izraz komunitarnih etničkih podjela.

U januaru 1987. godine, iz najbogatije jugoslavenske republike, pa i najliberalnije, Slovenije, doći će reakcija na Memorandum SANU. Slovenska grupa antikomunističkih disidenata u časopisu Nova revija objavljuje program koji postaje poznat pod imenom Nova revija 57. Srbijanski Memorandum i Slovenska Nova revija 57 predstavljali su dvije nepomirljive pozicije, jednu koja je težila recentralizaciji i druga koja je nastavila još više putem decentralizacije, pa iako i ne tako direktno, zapravo putem stvaranja nezavisne suverene države Slovenije. Slovenija će ući u sve direktnije sukobe s federalnom vladom, pa će naredne godine nastat ozbiljan sukob kojeg će pokrenuti omladinski časopis Mladina koji se obrušio na instituciju JNA a sve će na kraju završiti 1989. godine kada je potcrtano pravo Slovenije na otcjepljenje što će Slovenija i iskoristiti 1991. godine. Ni pred sam kraj Jugoslavije granice između partikularnih nacionalnih identiteta nasuprot jugoslavenskog patriotizma nisu bile jasne, a posebno se to osjetilo među navijačkom scenom BiH. Velež će nakon 1981. godine opet 1986. osvojiti kup Maršala Tita, a Red Army će ponosno isticati predanost ideji bratstva i jedinstva.

Karikaturalnost tadašnjeg stanja Jugoslavije zapravo se najbolje vidi u scenama s beogradskih ulica pred finale između Veleža i Dinama. Dok su Veležovi navijači Red Army nosili slike Josipa Broza Tita, Dinamovi navijači su vodili svoje bitke sa srbijanskim rivalima. Navijači FK Sarajevo, Horde zla, će dizati baner kojim će iskazivati nacionalnu pripadnost jugoslavenstvu a Banjalučki Lešinari, navijači FK Borac, će takođe slaviti bratsko i jedinstvo. Kako su i pripadnici navijačkih skupina uviđali na terenu kakva je situacija tako su njihovi stavovi se mijenjali i evoluirali. Najbolji primjer toga su Horde zla, koje su poslije vrlo žestokih uvreda na religijskoj osnovi, se okrenuli odbrani multi-etničke Bosne. Tačnije, Bosna je sada za njih postala Jugoslavija u malom, budući da van nje, svi su htjeli nešto drugo samo ne Jugoslaviju. Logičan slijed je bio okretanje ka Bosni i čuvanju njenog multi-etničkog karaktera. Horde zla su već 1991. kritikovane da su se zapravo totalno odmakle od jugoslavenstva i da su prigrlili partikularni muslimanski identitet.

Lešinari će takođe u međuvremenu da raskinu s jugoslavenstvom i da prigrle srpski nacionalizam. Kako je federalna vlada Jugoslavije slabila a različiti nacionalni identiteti bivali sve bliže secesiji jugoslavenski identitet je naprosto postao neodrživ, tako da su ti neki alternativni identiteti mahom doživjeli kolaps. Međutim, ne potpuno, i to je bitno imati na umu. Oko tih nekih alternativnih odgovora se vodila žestoka borba, a o čemu dobro svjedoči tuzlanski slučaj tokom rata 90-tih. Sukobljeni listovi Zmaj od Bosne i Front slobode su vodili neprestanu borbu što oko viđenja Tuzle što oko samog odgovora na disoluciju Jugoslavije i gašenje jugoslavenstva. Zbog toga bih ovdje intervenisao, pa bih dodao da Mills olako preteže ka tome da su sve alternative bile uništene, te da je najjednostavniji zaključak bio kako je jedini odgovor na jugoslavenski problem obgrljavanje nacionalizma. To što ti neki alternativni nenacionalistički programi nisu u potpunosti izašli kao pobjednici ne znači da nisu postojali niti da su bili potpuno uništeni. Svojevremeno je Andrija Križević-Drina opisao Hajdukovu petokraku najvećim trofejom kojeg je klub ikad osvojio, no Hajdukovo skidanje petokrake simbolično je takođe značilo kraj jugoslavenskog projekta i početak novog post-socijalističkog poretka. Najpoznatiji jugoslavenski fudbalski klubovi preuzeli su mahom nove uloge, postajući simboli različitih nacionalističkih projekata, a Jugoslavija je doživjela svoj potpuni društveni i politički krah.

Bosanski fudbal razbijen u paramparčad

Dok se u Hrvatskoj već vodio rat on se vrlo brzo prelio na teritoriju Bosne i Hercegovine. Da se rat u Hrvatskoj osjetio odmah i u BiH tome najviše svjedoči struktuisanje MUP-a SRBiH. Sve predratne tenzije u BiH odvijale su se unutar organizacije MUP-a s internim borbama za ovladavanje policijom. Glede fudbala, upravo će Arkanovi Tigrovi iz Slavonije se spustiti na teritorij sjevero-istočne Bosne provodeći etničko čišćenje muslimanskog stanovništva po Zvorniku i Bijeljini. Arkan je bio poznato lice na fudbalskim tribinima među navijačima Crvene Zvezde. Dok se FK Željezničar spremao da odigra utakmicu protiv beogradskog Rada bosanske srpske snage su počele sa žestokim napadima na Sarajevo, a nekada mjesto gdje se kotrljala fudbalska lopta, stadion Grbavica, je postao ratna linija fronta. Stadion radničkog kluba, koji je dao svoj doprinos NOB-u i koji je predstavljao Jugoslaviju u europskim takmičenjima, postao je ratna fronta. Ipak, Grbavica će se izdići iz pepela, a sve su šanse da će i stadion uskoro postati još ljepši. U maju mjesecu Ivica Osim, trener nacionalne selekcije Jugoslavije, čija je porodica bila u opkoljenom Sarajevu, se povukao s pozicije nacionalnog trenera a FIFA i UEFA, po nalogu Vijeća sigurnosti UN je suspendovala FSJ (Fudbalski savez Jugoslavije). Sarajevo je i u danima opsade i rata nalazilo priliku za kakvu takvu razonodu i očuvanje tih osnovnih elemenata života, pa je već u julu 1992. godine odigrana jedna utakmica, između, sada reprezentacije BiH i UNPROFOR-a u zatvorenom dvoranskom ambijentu kompleksa Skenderije. Bivši fudbaler Željezničara, Enver Hadžiabdić i njegov sin Ezher prihvatili su se puške i odbrane grada a fudbalski navijači Sarajeva i Željezničara su se pridružili prvobitno jedinicama TO iz kojih će kasnije da se izrodi armija RBiH.

Tokom proljeća 1994. godine organizovat će se fudbalska utakmica između BiH i UNPROFOR-a na stadionu Koševo. Iza ove ideje je stajao general Michael Rose. Nisu svi ovu utakmicu dočekali s oduševljenjem, pa dok je Oslobođenje pisalo o razdragonoj raji Mills navodi podatak kako je jedan komentator kompletan ovaj događaj vidio kao jednu običnu perverziju međunarodne politike. Podatak kojeg Mills ne navodi u knjizi, a kojeg sam našao u časopisu Ljiljan, baš o ovoj utakmici, kompletan događaj je opisan sarkastično, riječima, kako je utakmica s UNPROFOR-om načelno prijateljska, a mnogo realnije je zapravo kazati da je ona neprijateljska. FK Sarajevo je tokom 1993. godine napravilo svjetsku turneju u svrhu dizanja svijesti svjetske javnosti o opsadi Sarajeva. Odigrali su pedeset i tri utakmice po Evropi i Aziji, a tamo su posjetili Maleziju, Iran i Sadijsku Arabiju. Oslobođenje će 19. marta, 1993. godine, donijeti priču s trenerom FK Sarajevo i svrsi ove ratne turneje. Ona je predstavljala obilazak pedeset i dva grada, a sadržavala je posjete različitim konferencijama, univerzitetima, školama i džamijama, a sve u svrhu širenja vijesti o ratu u BiH i razbijanju međunarodne blokade u kojoj se Bosna našla.

Bosanska reprezentacija će odigrati neke utakmica s klubovima iz Belgije i Njemačke, a zvanična internacionalna utakmica će biti protiv Albanije, 1995. godine, u novembru mjesecu. Klub koji je ponajviše osjetio tešku sudbinu slamanja Jugoslavije i tekovina narodnooslobodilačke borbe bio je mostarski Velež. Oni su doslovno preko noći gotovo pa uništeni, a njihov stadion je dodijeljen Zrinjskom, inače klubu kojeg su komunističke vlasti prisilno ugasile 1945. godine. Klub je obnovljen kao simbol Herceg-Bosne, a iako je 1994. godine Vašingtonskim sporazumom dokinuta Herceg-Bosna, Velež je ostao klub beskućnik. Prva utakmica koja je odigrana na Veležovom stadionu bila je između Zrinjskog i Mladosti iz Širokog Brijega, a utakmici je prisustvovao Gojko Šušak, inače desna ruka Franje Tuđmana. Ovaj fudbalski događaj je simbolično predstavljao ono što će se kasnije utvrditi haškim presudama, a to je i međunarodni karakter sukoba u BiH. Na srpskoj strani FK Borac je služio kao simbol protivljenja suverenoj i nezavisnoj BiH, pa je sam klub nastavio takmičenje u federalnoj ligi Jugoslavije a zvanično se vodio kao klub iz Beograda iako to nije bio. Sportski rezultati nisu bili na zavidnom nivou, ali to je bilo najmanje bitno, jer smisao samog egzistiranja Borca u jugoslavenskoj ligi značilo je da barem u fudbalu Banja Luka i Borac nisu nikada napustili Jugoslaviju. RSK (Republika Srpska Krajina) i RS (Republika Srpska) su gledali kako da se međusobno približe pa i formiraju jedan srpski entitet zapadno od Drine, a to je izraženo fudbalskom utakmicom super finala 1994. godine koje su igrali prvaci RSK i RS. Na proljeće 1995. godine će doći do potpunog kolapsa srpskih snaga u Zapadnoj Slavoniji usljed operacije Oluja, a to će za rezultat imati i protjerivanje hiljada srpskih civila.

FK Dinara iz Knina najbolji je primjer kakve su sve promjene dešavale od formiranja druge Jugoslavije do njenog kraja i formiranja suverene hrvatske države. Knin je grad kojeg je 1991. godine činilo 85%  srpsko stanovništvo, a nakon uništenja RSK jedva da je ko ostao, pa dvadeset godina kasnije 75.4% stanovništva je bilo hrvatsko. Sam klub Dinara je tri puta mijenjao odoru i ambleme, a sam stadion je nakon rata postao mjesto komemoracije operacije Oluja. Na stogodišnjicu ovog malog kluba objavljene su dvije monografije, jedna u Kninu a druga u Beogradu.

Što se bosanskog fudbala tiče, nakon dejtonskog sporazuma postepeno su se stvarale monolitne državne institucije, pa fudbal koji je prethodno se odvijao u tri različite lige vremenom je ujedinjen u jedno multi-etničko takmičenje. Iako su niži nivoi takmičenja entitetski podijeljeni najviši rang fudbala je potpuno objedinjen u jednu ligu. Lopta se nastavila kotrljati, ali nakon 1995. godine više ništa nije bilo isto, Jugoslavija je ostala jedna prošlost, kao i integralni jugoslavizam, a unutar BiH otvorili su se novi sukobi: prvenstveno vođeni oko problema asimetričnog odnosa entiteta te problema statusa Doma naroda u FBiH, da li on nužno mora ostati predstavništvo konstitutivnih naroda ili treba postati predstavništvo kantona budući da je FBiH kantonalno uređena. Lopta će se nastaviti kotrljati, u to nema sumnje, kao što će i BiH nastaviti svoje postojanje, nejasno samo ostaje kako, na koji način i, u kojem pravcu će se kotrljati.