Era četvrtog džemreta, politički haos 1920-tih

Crtice iz lokalnog takvima i političkog života prije stotinu i više godina

Tačno je kako naš stari narod kalendarsku tradiciju džemreta o brojanju vremena primi i preuze od Osmanlija, ali sama priča o džemretima počinje prilično prije i, dio je jedne kosmografije znanja nastale unutar islamske tradicije. U listanju mnogobrojnih rukopisa po ljepoti bih uvijek izdvojio čudesno napisan i ilustrovan rukopis, 'Aĝāib al-maḫlūqāt wa ġarāib al-mawĝūdāt (Čudesa stvorenog i rariteti postojanog) iranskog kosmografa, Zekeriyye al-Qazwinija, rođenog u iranskom gradu Qazvinu 1203. godine. U ovom rukopisu, kosmografiji raznolikosti i svjedočanstvu o ljudskom doživljaju čudnovatosti i raritetnosti, svoje mjesto je našla i tradicija o džemretima. Da bismo uopće razumjeli unutar kakve tradicije se koristi riječ džemre, te na koji način ona u našoj lokalnoj zajednici izlazi iz takvima i postaje riječ kojom se komično opisuje kriza širih razmjera što obuhvata raznolike slojeve društva neophodno je u kratkim crticima se osvrnuti na al-Qazvinijevo djelo Čudesa stvorenog i rariteti postojanog. O ovom rukopisu je prošle godine objavljena odlična knjiga, Wonders and Rarities, Travisa Zadeha. Knjiga započinje pričom o čudnovatim stvorenjima i britanskom kapetanu, Thomasu Johnu Newboldu, koji se dokopao ovog rukopisa napisanog u Iraku uoči mongolskih osvajanja. Travis Zadeh će kazati baš lijepo o al-Qazvinijevom djelu, da je to rukopis iz prirodne historije, zbornik jednoj od najznačajnijih polemika o čudesima u islamskoj historiji. U rječniku čuda, raritet nije nikada van našeg vidokruga. Govoriti o čudima i raritetima značilo je pisati jezikom majstorstva i imaginacije o životinjama, biljkama, mineralima, zvijezdama, planetama, običajima, poeziji, regionalnim različitostima, graditeljstvu i tehnološkom razvoju. Čudesa stvorenog i rariteti postojanog je rukopis čija kosmografija ne pokušava da zbivanja u prirodi uhvati i razumijeva potpuno mehanicistički, pa da sve što se ne može testirati i razumjeti odbaci i proglasi nečim što nema nikakvu vrijednost. Za čudnovatost se upotrebljava riječ garib i ona predstavlja bilo koji fenomen što se dešava veoma rijetko, te je uz to suprotstavljen uobičajenom i očekivanom. To su fenomeni što podilaze pod crno-labuđe događaje: rijetki, te potpuno neočekivani i nepredvidivi. U al-Qazvinijevom zborniku o čudesima i raritetima prirodnog svijeta, naši svjetovi realnog i izmaštanog se preklapaju. Ptica Anqa je, primjera radi,  produkt mašte, neviđene ljepote, osebujna ali i opasna. Suština njene opasnoti obitava u njenoj nepredvidivosti. Živi oko hiljadu i sedam stotina godina, a kada se otme kontroli ezijeti ljude. Dok se ova izmaštana ptica, biserno lijepog vrata, ponašala uobičajeno čovjek se divio njenoj ljepoti, ali je to divljenje prestajalo kada god bi se Anqa obrušila na ljudski poredak stvari. Ona jeste svijet mašte, ali al-Qazvini nema problem da ju opisuje između govora o svraci i gavranu kao da je njeno postojanje stvarno. Ona je u ovoj kosmografiji simbol mnoštva nepoznatog i nepredvidivog, a to je vrlo stvarno. Za Ibn Sinu i Farabija Anqa je simbol mentalne sposobnosti ljudi da izmaštaju bića što ne postoje u stvarnosti, a koja za al-Qazvinija, simbolički, ipak predstavljaju odraz neke realnosti. Čudesa stvorenog i rariteti postojanog je rukopis, nastao unutar islamske kulture u Mosulu u 13. stoljeću i, predstavlja ideju svjesnosti o stalnom suočavanju s problemom nepredvidljivosti uz potrebu kultivisanja i održavanja kulture ambigviteta. To je rukopis posvećen divljenju Božijem stvaranju ispunjenom nizom zagonetki jezikom duhovitosti, humora i mudrih dosjeti. U takvom zborniku našao se spomen džemreta.

Džemreta u al-Qazvinijevom svijetu čudesa i rariteta

Piše al-Qazvini, u vrijeme mongolskih osvajanja, kako prvo džemre pada po julijanskom kalendaru sedmog dana februara. Potom slijedi drugo, pa treće. Ukupno brojimo tri džemreta, a četvrto džemre je, kao što ćete vidjeti, djelo lokalne kreativne maštovite kulture. Džemreta najavljuju kraj teških zimskih dana i, nadolazeće proljeće. U govoru o kalendarima, u rukopisu Čudesa stvorenog i rariteti postojanog, kazivano je o džemretima. Pod naslovom šubat-šebat = februar al-Qazvini će kazati: sedmog dana šubata pada prvo džemre...Šubat je mjesec februar i, navodno, vuče svoje korijene još od vremena Akada i Babilona. Na babilonskom, šabatu je mjesec februar. Al-Qazvini koristi julijanski kalendar pa je 7. šubat/februar ustvari 20. šubat/februar. Razlike mogu postojati ali odrednice koje on daje za sve tri džemreta padaju ovako: I džemre (20. februar), II džemre (27. februar) i III džemre (6. mart). U odnosu na našu lokalnu tradiciju postoje blaga odstupanja, ali uglavnom je sve u dan do dva dana razlike. Al-Qazvini smatra kako je ova tradicija džemreta odvajkada, te da nije nemoguće da datira još iz vremena Akada ili Babilona.  A zašto džemreta i šta to stoji iza ovog pojma? Kakva priča se krije? Za al-Qazvinija je uvijek važno ispričati kazivanje, jer još uvijek je to vrijeme dominantno usmene tradicije i upoznavanje svijeta posredstvom usmenog kazivanja. U narodnim kazivanja o džemretima kola priča kako bi ljudi tokom zime dizali tri šatora: jedan za veliku stoku (deve i krave), drugi za sitnu stoku, a treći šator je bio za ljude. Za svaki šator palila se jedna vatra a za njeno održavanje koristio se žar (džemre). S I džemretom uslijedilo bi ljepše vrijeme, pa bi i stoka počela napuštati šatore. Velika stoka ide u pustinju, a u njihov šator se prenosi sitna stoka. Jedan šator se nakon I džemreta razmontira. Odlazak velike stoke u pustinju padao je na 7. šubat (20. februar) kada i padanje I džemreta u zrak. S II džemretom (27. februar) sitna stoka odlazi vani i u upotrebi ostaje samo jedan šator. Od 21. šubata/6. marta gasi se i posljednja vatra. Od tada su svi šatori razmontirani i od 25. šubata/10. marta slijede dani pred nastajanje proljeća. Prije samog nastupanja proljeća uslijedi sedam zimskih dana i ti dani se zovu ayyam al-adžuz (dani kahina ili dani izdisaja). Dani kahina, jer se kazuje kako je seoski kahin govorio da kada uslijedi lijepo vrijeme nakon tri džemreta dolazi red jako hladnih sedam dana. To su samo posljednji trzaji zime koja je na izdisaju, najava njenog kraja. Priča o džemretima u rukopisu Čudesa stvorenog i rariteti postojanog predstavlja jedan rijedak pisani trag pastoralno-nomadskog života. U knjizi The Transformation of the World: A Global History of the Nineteenth Century, toj knjizi što predstavlja 19. stoljeće u punini, Jürgen Osterhammel napominje kako nomadi često ostaju van pisane historije. Razumijevanje evolucije riječi džemre i njeno semantičko pomjeranje u našoj lokalnoj zajednici nemoguće je razumjeti bez imanja na umu tu devetnaestostoljetnu transformaciju dominantno agrarno-pastoralnog ambijenta u urbana industrijalizirana područja i suočavanje s novonastalim životnim izazovima modernog doba. Al-Qazvinijeva tri džemreta u ovdašnjim su takvimima ostavila taj pastoralni trag nomadskog osluškivanja prirode i njenih vremenskih promjena. U vrtlogu modernog doba, ipak, naši lokalni časopisi u prve tri dekade 20. stoljeća uvode pojam četvrtog džemreta što na jedan komičan način krasno i dosjetljivo oslikava turbulentan životni i politički ambijent u kojem se nalaze tadašnji bosanski muslimani.    

Četvrto džemre – političko džemre

U feljtonu Večernje Pošte, te 1927. godine, Husejin Đogo je objavio tekst imena Četvrto džemre. Na kraju teksta će Đogo domišljato napisati: U eri četvrtog džemreta napisao. Prema Husejinu Đogi, od 1922. godine, otvorena je era četvrtog džemreta: to je ova naša novčana, ekonomska kriza, koja iza sebe vuče političku, moralnu, književnu, itd. pozadinu. Ovim riječima je Husejin Đogo objasnio i razjasnio šta je to četvrto džemre. Uzalud bi neko listao takvime, stare kalendare i išao okolo pitati stare ljude o četvrtom džemretu, jer niko ne bi znao kakvo je to džemre do li ona tri kalendarska što služe kao prirodni išareti da je zima na izdisaju. Historija je čudnovata korpica ljudskih iskustava koja umije na komičan i potpuno neplanski način stvoriti neku tobože smislenu poveznicu između dva različita vremena. Baš o tome svjedoči riječ džemre, našem starom narodu znana riječ još iz osmanskog perioda, koja datira iz stoljeća prije formiranja Osmanske imperije. Kako se u prvim dekadama prošlog stoljeća riječ džemre u našem narodu počela koristiti u svekolikoj upotrebi tako se i stotinu godina kasnije, uz pomoć društvenih mreža, riječ džemre nanovo odomaćila u komičnim opisima različitih životnih situacija. Ukoliko je naš narod svojevremeno pisanom riječju maštovito predstavljao džemre, pa sada to čini i ilustracijama. Maštoviti ilustrator Admir Delić (Avet sa Rio Gribaje) je džemretima udahnuo život van pisane riječi i ovu osebujnu lokalnu tradiciju uveo u novi svijet postojanja. U narodu je to znana riječ kojom se iskazivalo saznanje o promjeni temperature u prirodi i, posredstvom koje se brojalo vrijeme: 20. februar I džemre (pada u zrak), 27. februar II džemre (pada u vodu) i 4. marta III džemre (pada u zemlju). Posljednje, treće džemre, predstavljalo je osvit proljeća, te dane pred sami ulazak u proljetne dane i vrijeme oživljavanja prirode. Pred kraj druge i početak treće dekade prošlog stoljeća u našem narodu riječ džemre zauzima mnogo šire značenje. Ona se počinje upotrebljavati u svakodnevnom jeziku za označavanje vremena krize i haosa. U odnosu na takvimsko džemre što udara il pada u zrak, vodu i zemlju,  u pisanoj riječi se javlja u upotrebi i četvrto džemre što udara u sve i svašta i od čijeg udara ni jedan segment ljudskog života nije sačuvan. U dvadeset i trećem broju Novog Behera, 1. aprila 1929. godine, Husejin Đogo piše dramsku šalu u tri čina i nanovo koristi konstrukciju četvrto džemre. U toj kratkoj šaljivoj drami Berber Kara Mujo baš se Mujo iščuđava i snebiva pa veli: Aman jarabbi! Ih, brate, što je četvrto džemre u svijet raspalilo. Dvije godine ranije, u već spomenutom feljtonu, nije nam Husejin Đogo ostao dužan razjasniti kako je četvrto džemre to džemre što je puknulo u ljude, životinje i, čija se detonacija osjeti po cijeloj državi. Četvrto džemre simbolizuje moderno džemre i predstavlja sveopću krizu kojoj se ne vidi ni kraja ni konca. To moderno džemre udara u dušu, srce, glavu, familije, društvo, zanate, trgovine, fabrike, rad, kapital, ministre, vlade, jela, želuce, ćejfove, hajvane. Prema Husejinu Đogi, moderno četvrto džemre predstavlja potpuni društveni haos, jednom rječju, to džemre je sinonim za abnormalnost.

Listajući glasilo JMO (Jugoslavensko Muslimanska Organizacija), Pravda, riječ džemre se pojavljuje u ovoj formi četvrtog džemreta. Prvo u četvrtom broju Pravde, od 1. marta 1919. godine, uredništvo kazuje kako džemreta padaju u zrak, vodu i zemlju, ali da ima i drugih džemreta što takvim ne bilježi. Kao primjeri tih drugih džemreta navodi se džemre što udara u kesu činovnika svakog mjeseca, pa u papirne novce čija terezija skače svaki čaš. Iz toga saznajemo da kada džemre udari u papirni novac pa to je slikoviti izraz tržišne volatilnosti novčanog tečaja. Džemre udara u javni i politički život, pa iako udar džemreta pravi haos moguće je da iz haosa nastane red. U glasilu Pravda  tako se zbori da kada je džemre udarilo u politički život narod je promijenio mišljenje i svoje povjerenje dao potpuno novim ljudima, a prema doslovnim riječima ovog glasila JMO, neke bivše veličine su izletile kroz prozor kao iscijeđeni limun. Nakon šezdeset i šest brojeva, u sedamdesetom broju Pravda imenuje se još jedno zasebno džemre, a to je političko džemre. I tako od al-Qazvijenijevog pastoralnog džemreta dolazimo do vremena vlade Pašićevih radikala. Političko džemre nas vodi u mnogo složenije odnose tokom Kraljevine SHS i stava JMO prema Pašićevim radikalima u martu, 1924. godine. Od Krfske deklaracije 1917. godine i podrške formiranju Kraljevine SHS, na površinu izbija sukob različitih vizija buduće države, pa Jugoslavenski odbor s Ante Trumbićem dolazi u sukob s Nikolom Pašićem. Jugoslavenski odbor je podržavao organizaciju buduće države na federalnim ili konfederacijskim osnovama, dok je srpska strana s Nikolom Pašićem težila jakoj centraliziranoj državi. Za Pašića je Jugoslavenski odbor bio austrofilan a Srbija nikako nije smjela da utone u jugoslavensko more. Da se to ne bi desilo, za Pašića je bilo neophodno obezbijediti da vlast bude predvođena njegovim radikalima. Nedugo nakon Ženevske deklaracije osnovana je Kraljevina SHS, a čije formiranje i unifikacija nije donijela nikakvo rješenje za partikularno sukobljene nacionalne identitete. Za JMO, neophodno je bilo sačuvati muslimanski identitet koji je bio ugrožen, o čemu 1919. godine u februaru govori reis-ulema Džemaludin Čaušević. Uz to, JMO, predvođena Mehmedom Spahom insistira na posebnosti i autonomnosti BiH, te uspostavi istinske parlamentarne vladavine što će biti potcrtano 1933. godine objavljivanjem stranačkih Sarajevskih punktacija. JMO tokom tih 20-tih godina političkog džemreta u odnosu na Pašićeve radikale vodi politički sukob i sa radikalskim predvodnikom iz BiH, Milanom Srškićem. Za JMO, temeljna borba je protiv dokidanja pokrajinske posebnosti BiH, a te 1924. godine Pravda se raduje što se Pašićevi radikali nalaze u škripcu iako podsjeća kako je JMO svojevremeno sarađivao s radikalima podržavajući Vidovdanski ustav čime je Jugoslavenski Muslimanski Klub iskazao svoju državotvornost i patriotičnost. Odlični izborni rezultati HRSS-a 1923. godine doprinijeli su formiranju opozicije Pašićevim radikalima i formiranju bloka između HRSS, JMO i SLS s ciljem popuštanja uzdi centralističkih državnih struktura. Tog marta 1924. godine formirana je već sedma vlada pod vodstvom Nikole Pašića od 1921. godine s jednom bitnom razlikom, a to je da vlada iz marta 1924. godine ne predstavlja parlamentarnu većinu. U tom škripcu se nalaze Pašićevi radikali i tom škripcu se veseli sedamdeseti broj glasila Pravda. Spahu se, kazuje to Pravda, tuži da ga udara političko džemre što uzrokuje temeljnu promjenu politike djelovanja. Džemre se u jeziku Pravde razumijeva kako smo i prethodno vidjeli, u značenju neke sile što stvara haos i mijenja stvari iz temelja. JMO se u ovom broju brani da oni jasno stoje na politici protiv homogene radikalske vlade što državu neminovno vodi u propast. Era četvrtog džemreta za koju Husejin Đogo veli da je startala od 1922. godine a unutar koje se javlja i maštovita svijest o političkom džemretu svjedočanstvo je kako jedna, nadasve tako bezazlena takvimska riječ, može probuditi maštu unutar lokalne kulture i opisati jedan period, eru haosa i teških političih i ekonomskih previranja 1920-tih godina prošlog stoljeća.