Spomenik dvaju uplakanih gospođa

 

Nekada i negdje bi rečeno kako je Libanon geografski prostor koji sažima sve probleme modernog svijeta. To je zemlja prepoznatljiva po raznolikim konfesijama, a još više po političkom sistemu u kojeg je utkan konfesionalni poredak. Učiniti takav sistem funkcionalnim, veli se, i cijelom svijetu bi dalo model po kojem da se upravi. Libanon je mjesto, čija mi je kulturološka i politička scena uvijek privlačila pažnju, pa time i njeni ljudi. Na tom prostoru utočište nađoše maroniti, druzi, šiiti, armenci i dr., pa je Libanon baš takav po slici dosta nalik Bosni. Levant je područje gdje se tako duboku osjete svi prijepori između etnokonfesionalnog konsocijacijskg poretka i težnje za integralnim multikultularnim poretkom.

Duh Bejruta je u 19. stoljeću stasao pod utjecajem al-tafarnudža, a što u užem značenju je podrazumijevalo francuski, a u opštem, zapadni utjecaj. Imitacija Zapada nije uvijek bila svjesna, no ubrzo je postala neodoljiva, utječući na sve klase i sva područja društvene aktivnosti. Taj duh Zapada osjetio se naročito u prvih trideset godina prve Libanonske republike, 1945-1970, kada su bejrutski kabarei i noćni klubovi bili najpoznatiji po Bliskom istoku. U te dane, Jacques Brel i Louis Armstrong nastupali su u teatrima a gosti su bili i Otto Klemperer i Franco Zeffirelli. Bejrut je bio grad koji je kvario ustaljene holivudske orijentalne slike Bliskog istoka, jer po mnogo čemu to je bio gotovo pa evropski mediteranski grad, no i njih je rat a potom i njihov Dejton, Taifski sporazum iz 1989. godine uveo u svijet konfesionalne demokracije. 

Posljednjih godina manje grupe libanonaca katolika, pretežito s juga Libanona, svoje utočište su tražili mahom u Hercegovini, u Međugorju i okolnim mjestima, a na kraju i u Sarajevu. S njima sam razvio neka poznanstva, a lijepo je kada te ona odvedu i do nekih zanimljivih knjiga, a jedna kojoj ovim tekstom želim dati pažnju zove se Dvije uplakane gospođe: Biografija jednog spomenika napisana perom libanonskog novinara, Ramija al-Amina.

 

Ko i kako oblikuje kulturu pamćenja javnog prostora?

Riječ je o knjizi koja se brzo čita, kratka je i pitka, napisana ugodnim i tečnim novinarsko-dokumentarističkim stilom. Rami je izabrao jedan spomenik, koji se nalazio na poznatom bejrutskom Trgu mučenika, Dvije uplakane gospođe, kako bi ispričao bolnu, ali realističnu priču o historiji modernog Libanona. Kroz priču o spomeniku, trgu, tramvaju, crkvi i džamiji, Rami pokazuje kako se urbanistički prostor pretvara u ogledalo kroz koje se prelama moderna historija jednog višekonfesionalnog društva.

Kroz analizu preobražaja ovog trga, Rami ne nudi samo hronologiju urbanog razvoja, već kritičku studiju moći, kolektivnog sjećanja i načina na koji se politički i konfesionalni sukobi upisuju u javni prostor. U središtu knjige nalazi se spomenik mučenicima iz Prvog svjetskog rata, s posebnim fokusom na spomenik nazvan Al-Bakiyatani (Dvije uplakane gospođe), koji je izradio kipar Youssef al-Hawaysk, a koji je kasnije uklonjen.

Priča o ovom spomeniku, njegovom značenju, rušenju i kasnijoj zamjeni predstavlja ključnu osnovu na kojoj se temelij autorova ideja o antropologiji urbanog prostora. Ona sažima različita viđenja Libanona izvana i iznutra. U Ramijevoj interpretaciji, francuske kolonijalne vlasti nastojale su kroz javni prostor oblikovati zvanično sjećanje na žrtve Prvog svjetskog rata. Hawayskova skulptura prikazivala je dvije žene odjevene u crninu iznad groba: jedna je bila otkrivena i predstavljala je kršćanku, dok je druga nosila maramu kao znak da je muslimanka. Namjera je bila promovisati ideju zajedničkog suživota i podijeljene žalosti među zajednicama, ali autor u toj simbolici vidi i duboko problematičnu pozadinu.

Umjesto ujedinjenja naroda, spomenik je, institucionalizirao i učvrstio konfesionalnu podjelu Libanonaca. Građani su predstavljeni prvenstveno kroz vjersku pripadnost, umjesto kao jedinstven politički narod. Pored toga, spomenik je kritikovan jer je prikazivao pasivnost, suze i žrtvu, zanemarujući elemente otpora, hrabrosti i borbe za slobodu. 

Interpretacija spomenika postaje još složenija kada se u analizu uključi čin Samija Salima, čovjeka koji je krajem četrdesetih godina 20. stoljeća čekićem fizički napao i oštetio tu bejrutsku skulpturu. Salim, nadahnut arapskim nacionalizmom i protivljenjem kako osmanskom naslijeđu tako i francuskom kolonijalizmu, u spomeniku je vidio simbol poniženja, ropstva i tuđe dominacije. Reakcija tadašnjih vlasti i štampanih medija bila je ekspresna: Salima su proglasili duševno poremećenom osobom, čime je sistem pokušao izbrisati činjenicu da je njegov čin razbijanja spomenika bio direktan protest protiv namećanja konfesionalnog klišeja i lažnog suživota pod diktatom strane sile.

U tom tonu piše Rami: “Ono što određuje naše reakcije prema spomenicima jeste ono što oni predstavljaju, ko ih je podigao, ko ih je branio, a ko ih je srušio i zašto? Svi ovi faktori su nam potrebni da bismo razumjeli zašto je pad jednog spomenika važniji od pada nekog drugog, te zašto se reakcija ljudi prema ovim idolima i njihovom uništavanju razlikuje od jedne kulture do druge i od jedne zemlje do druge. Ali iskustva nam govore, barem u posljednja tri stoljeća, da se historija ne briše kada se uklone spomenici i kipovi, već njihov trag ostaje poput ožiljka; može se sakriti, ali ga je teško potpuno ukloniti čak i sa prolaskom mnogo vremena. U Libanonu se naše stanje ne razlikuje od stanja u ostatku svijeta. Imamo na desetine, pa i stotine spomenika i kipova koji oblikuju, makar i izobličeno, našu historiju, našu sadašnjost, pa i našu budućnost. Neki od njih i dalje stoje uspravno na našim ulicama i trgovima, neki su uklonjeni, ali njihov trag i dalje ostaje neizbrisiv.”

 

Spomenici, tramvaji, crkve i džamije

Značajan dio knjige posvećen je antropološkoj analizi trga i njegovoj urbanističkoj transformaciji. Trg na kojem je ovaj spomenik prvobitno izgrađen do njegovog potpunog uklanjanja 1953. godine, nosio je dva imena. Iako čitaoca može zbuniti što Rami koristi dva imena za isti trg, Trg Mučenika ili Trg Al-Burdž, zapravo već tu autor prikazuje razlike u kulturi sjećanja koje nastaju na nivou političke i narodske memoralizacije. Trg Mučenika nastao je u znak sjećanja na arapske i libanonske patriote koje je na tom mjestu 6. maja 1916. godine dao objesiti osmanski vojni zapovjednik Džemal-paša tokom Prvog svjetskog rata. Nakon tog događaja trg dobija zvanično ime, a na njemu se kasnije podiže prvi spomenik Dvije uplakane gospođe.

Trg Al-Burdž je stariji narodski naziv koji je označavao staru odbrambenu kulu još iz doba krstaških ratova. Trg je predstavljao dinamično saobraćajno, trgovačko i kulturno čvorište Bejruta. Sa uvođenjem tramvaja, izgradnjom kina, teatra, hotela i kafića, trg je djelovao kao lonac za topljenje u kojem su se svakodnevno susretali ljudi različitih društvenih slojeva i konfesija. Iz antropološke perspektive, trg je bio otvoren, svjetovni prostor koji je funkcionisao između ostalog i zbog transportne mreže koja je prvobitno umrežavala, a potom razmrežavala. Trg mučenika (Al-Burdž) u Bejrutu i njegov tramvaj imali su ključnu saobraćajnu ulogu, spajajući sve gradske četvrti, vladine ustanove i društvene sadržaje. Kao centralno čvorište, tramvaj je svakodnevno okupljao Libanonce svih konfesija i klasa, djelujući kao kohezivni faktor u gradu sve do svog uklanjanja 1964. godine. Izbijanjem rata, trg je izgubio ovu ujedinjujuću funkciju, a saobraćaj se podijelio na dvije konfesionalno odvojene stanice u Dori i Coli. 

“Tramvaj je bio glavna osovina grada, budući da se urbana organizacija zasnivala na tramvajskim linijama. Mnogi smatraju da uklanjanje tramvaja nije ništa drugo do dio politike koju sistem sprovodi kako bi uništio sve što je zajedničko. 'Bez (želje da nas spojite) oni nas dijele i uništavaju sve što je zajedničko; nakon tramvaja, miješanje muslimana i kršćana se znatno smanjilo”, riječi su Muhameda Saza, profesora antropologije na Libanonskom univerzitetu. Trg je pretvoren u praznu liniju razgraničenja, ostavši bez svoje svakodnevne društvene funkcije i postavši primarno poligon za političke demonstracije i simbolička nadmetanja.

Ovo nadmetanje u prostoru knjiga prati sve do savremenog doba, s posebnim osvrtom na izgradnju ogromne džamije Mohammad Al-Amin u neposrednoj blizini maronitske katedrale Svetog Jurja. Iako zvanični politički i vjerski narativ ovu arhitektonsku blizinu nastoji prikazati kao simbolički zagrljaj i nastavak ideologije suživota, autor, pozivajući se na istraživače poput Ahmada Beydouna, pozadinu ovakvih urbanističkih zahvata vidi drugačije. Podizanje sakralnih objekata monumentalnih dimenzija na samom trgu narušava njegovu historijsku, sekularnu i građansku prirodu, pretvarajući nekadašnji javni prostor u arenu za demonstraciju konfesionalne moći i identiteta. Beydoun zapravo piše: "Ako uopće postoji zagrljaj, on liči na 'poljubac vuka kada napadne ovcu'", posuđujući dijalog iz drame Madžnun Layla Ahmeda Šawqija.

Kontrola prostora

Knjiga trg i centar grada prikazuje kao prostore u kojima se susreću i sukobljavaju različiti identiteti, stalno razapeti između individualnog i konfesionalnog. Iako su pojedina mjesta podsticala zajedništvo, druga su služila za okupljanje politički mobiliziranih grupa. Čak su i narodne kafane na trgu, u koje su dolazili ljudi različitih društvenih slojeva, predstavljale prostor političke polarizacije i izbornih sukoba. Gradski moćnici i uglednici iz različitih četvrti nastojali su u njima ostvariti utjecaj i pridobiti pristalice, stvarajući krhku ravnotežu koja se mogla urušiti pri svakom ozbiljnijem sukobu interesa ili buđenju konfesionalnih tenzija.

Tu se nameće i paralela s Bosnom i Hercegovinom. Ne zato što su dva historijska konteksta ista, nego zato što i jedan i drugi pokazuju kako javni prostor i kulturno naslijeđe mogu postati sredstva kroz koja se potvrđuju kolektivni identiteti i granice. Aktuelne rasprave i sporovi oko Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine pokazuju koliko zaštita naslijeđa može biti isprepletena s političkim pitanjima identiteta, pripadnosti i tumačenja prošlosti. Spomenik Dvije uplakane gospođe zato ne govori samo o jednom nestalom spomeniku. Njegova priča pokazuje da javni prostor nikada nije samo prostor: on pamti, razdvaja, povezuje i proizvodi identitete, zavisno od toga ko ima moć da mu odredi značenje. Upravo zato pitanje kome pripada trg, spomenik ili ulica nije samo pitanje prostora, nego i pitanje toga čije će sjećanje u tom prostoru ostati vidljivo.