Plutajući svijet Japana

 

30 godina bosansko-japanskog prijateljstva

Japan je država kojoj se mnogi divimo, s njenom kulturom smo manje ili više u doticaju, no ukoliko bih morao opisati Japan vrlo jasnim riječima rekao bih kako je to ukiyo-e zemlja, mjesto slika plutajućeg svijeta

Naumio sam pisanje ovog teksta s namjerom da iskoristim potencijal dvaju kur'anskih poruka koje su mi vodilja u svakodnevnom životu, te da neposredno predstavim jednu zemlju koja je izrazito privlačna svojom kulturom svim generacijama. Obje poruke su vrlo jednostavne, te mogu biti jednako korisna vodilja u oživljavanju jednog zapostavljenog, ali još uvijek živog novinarskog žanra reportaže. Kur'ansko putujte po zemlji (sīrū fī al-ard) i O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali (li-ta'arafū)  odista može biti vrlo jasna forma kretanja kako u našem svakodnevnom životu, tako i u životu jednog novinara. Putovanje i upoznavanje dva su temelja koji obogaćuju čovjekov život, te ga iz sfere ustaljenog i stacionarnog prebacuju u svijet plutajućih slika. U japanskoj kulturi Edo dinastije (1603-1868) popularizacijom štampe graviranim drvenim blokovima razvila se ukiyo-e tehnika plutajućeg slikanja ljudske svakodnevnice. Sam naziv plutajuće slike spaja koncept putovanja i upoznavanja u jedan životni mozaik koji prikazuje svakodnevni dinamični svijet igre i zabave, često na lagan ili komičan način, a nekada i kao ozbiljna kritika vladajuće politike. Znani su slikovni triptihi Utagawe Kuniyoshija (1797-1861), među kojima se u jednom pojavljuje demonski pauk, često interpretiran kao motiv vladavine Tokugawa. Te plutajuće slike omogućavale su ljudima, da neovisno o motivima autora, nude svoje interpretacije sljedstveno svom životnom ambijentu. 

Podsjetilo me to na Tabarsijevu (u. 1153) intepretaciju kur'anskog koncepta upoznavanja koji veli da svijet koji se ne temelji na upoznavanju a time i spoznavanju drugog je propast za ovodunjalučke međuljudske odnose. No, da bi ti odnosi bili funkcionalni neophodno je nekada popustiti sa svojim čvrstim stavovima te se izložiti plutanju, svijetu koji je jako raznolik i obojen mnoštvom boja. Japanske ukiyo-e, popularizirane masovno tokom 19. stoljeća kroz djela Hokusaija i Hirošige prepoznatljive su upravo zbog svoje raznolikosti i ljepote, te zbog toga što su na vrlo umjesan umjetnički osjećaj za stvarnošću prikazivale različite aspekte japanskog društva. Taj poziv putovanja po svijetu i međuljudskog upoznavanja zahtijeva plutajuće forme života, koje nas izvode iz zone komfora i izazivaju naša čvrsto utemeljena uvjerenja o svijetu. Čarobni japanski pisac Junichiro Tanizaki (1886-1965), svjestan da japanska tradicionalna kultura se sve više predaje vesternizaciji, u knjizi U pohvalu sjene piše jednu melanholičnu odu japanskoj estetici, no vrlo svjestan da svijet ubrzano pluta priznaje da neke stvari su naprosto neophodne glede promjene japanskog društva. S jedne strane je ta sposobnost pronalaska zadovoljstva u ambijentu koji nas okružuje, pa Tanizaki u jednom odjeljku piše kako se veli da japanska hrana se ne sprema kako bi se jela već gledala, pa na to dodaje, da se japanska hrana sprema kako bi nad njom se zapravo meditiralo u ambijentu prigušenog svjetla sobne tihe muzike treptereće svijeće. U tom traganju za balansom japanska kultura je iznjedrila veoma karakterističan odnos prema modernom, pa tom prilikom u ovoj svojoj priči o Japanu vodit ću vas kroz neposredan razgovor s osobama koje su izravno u doticaju kako s japanskom kulturom tako i s našom ovdašnjom.

Bosanka u Japanu

 

Vođen tim Božijim emrom sīrū fī al-ard odmah po završetku srednjeg obrazovanja završio sam u Kairu. Nakana bijaše da učim arapski jezik, te da se upoznam što više s kulturama Bliskog istoka. Tako i bi, no u ovom našem svijetu plutajućih slika, a da se to uveliko osjetiti i u Kairu, svakodnevna istraživanja grada odvela su me i do mog prvog iskustva s Japanom. Tačnije, u jednom tradicionalnom kružooku u kojem smo slušali predavanje o arapskoj gramatici bio je i jedan Japanac. Sudba nas je navela jednog na drugog, pa tako upoznah Masahira Kawakamija. Čovjek je bio posvećen učenju arapskog ali i Kur'ana da sam prvobitno pomislio da je musliman. No, Masahiro će mi reći da nije, ali da koristi priliku budući da živi u Kairu, da se upozna s lokalnom kulturom. U tom našem međusobnom upoznavanju i osobno sam zakoračio u svijet yōkaija, ukiyoe, anima i mangi, honne i tatemae, omiyage i hanami itd. Poslije Kaira i Masahira nekoliko narednih godina upoznavanje s japanskom kulturom bivalo je posredstvom knjiga, igrica i anima. Kako sam Tanikazi piše, japanska kultura uveliko ovisi o svijetu sjena.  Naime, ljepota japanske sobe počiva na raznolikosti nijansi svjetlosti i sjena, pa onda ne čudi da u svijetu igrica poznata franšiza Assassin's Creed je svoje japansko izdanje nazvala Sjenama (Shadows). Dok sam nanovo listao knjigu U pohvalu sjene naumpalo mi je da imam poznanicu, Merisu Memić-Ustun, koja je završilu istovjetnu srednju školu kao i ja, Behram-begovu medresu u Tuzli, a da već nekoliko godina živi u Japanu i to u Fukušimi. Znao sam samo za našu Jadranku Stojaković da je dugo živjela u Japanu bivajući ozbiljan kulturalni ambasador, no sinulo mi je na um budući da Merisa živi u Japanu da bi bilo idealno čuti neka njena zapažanja o tamošnjoj kulturi. U jednom tekstu, čiji je autor Takahashi Hidemine, u razgovoru s Jadrankom i ona će na osjetilnom nivou spoznati taj japanski osjećaj plutanja, pa će kazati kako je izvođenje japanske pjesme čini da se osjeća kao okean što pluta pred mojim očima i kao da hodam uz obalu.

U govoru o plutajućim slikama pitam Merisu gdje u Japanu osjeća da slike u jednom momentu kao da samo plutaju pored nas, pa mi veli: „Mislim da je to u vrijeme hanamija što bi u prijevodu na naš glasilo gledanje cvata behara. Hanami je simbol proljeća i aktivnost u kojoj uživa veliki broj japanskog stanovništva. Neka mjesta su namjenski namijenjena baš za ovu aktivnost. Možete vidjeti drvored od nekoliko kilometara, uz rijeku, ili parkove punih drveća sakure. To je sve urađeno s namjerom da se postigne idealan ambijent odmora za oči za one koji uživaju u muzici prirode“. Hanami ima i svoje slojeve, baš kao ukiyo slike, pa to medijativno bivanje u prirodi prate i ukusne kuglice od ljepljive japanske riže, dango. Dango dolazi s nekoliko preliva: pasta od crvenog graha ili crnog susama, Merisin omiljen dango kako veli, a tu je i obični dango u tri boje. Kažu, prema Merisinim navodima, da je hanami sam po sebi poseban doživljaj i bez danga, no dango dodaje tu jednu dodatnu slojevitost cvatu behara.

Japanska kultura je poznata po festivalima slavljenja nastupanja novih godišnjih doba, a ta tradicija se zove setsubun. To je period kada jedno godišnje dobra prelazi u drugo, a setsubun predstavlja noć prije nastupanja novog godišnjeg doba. Prvi dan proljeća je risshun prema starom kalendaru, pa je setsubun noć prije risshuna. To je dojmilo i Merisu, pa o japanskoj posveti godišnjim dobima kaže: „Jako puno pažnje se posvećuje godišnjim dobima. Proljeće je rezervisano za posjete baštama ranog cvijeća, šetnji i izletima u parkove sakure (behar japanske trešnje). Tu su i festivali i vašeri kojima se obilježava to buđenje prirode. Ljeto, koje uključuje i japansko peto godišnje doba svakodnevnih kiša-tsuju, bogato je vatrometima, festivalima i tradicionalnim plesom što predstavlja pravu razonodu za lokalno stanovništvo. U jesen su prepoznatljivi drvoredi atraktivnih zlatnih ginko stabala. Ni zima ne oskudijeva. U mjestima gdje je više snijega vrijeme je za zimske festivale, te pravljenje kućica od snijega. Hokkaidu je zapravo i najveći zimski festival gdje takmičari iz cijelog svijeta dolaze praviti i izlagati svoje umjetničke radove od leda i snijega, od ledenih tobogana do velikih dvoraca. Sve je to u konačnici odraz samog šintoizma u kojem se posebno vrednuje povezanost s prirodom“. 

Nastavlja Merisa šaljivim tonom govoriti o japanskim festivalima, pa veli kako i Japanci imaju svoj „bajram“. Nova godina u Japanu se naime ne proslavlja striktno po prepoznatljivim zapadnim uzusima, već je bliža nekim vjerskim blagdanima a Merisu novogodišnja tradicija u nekim aspektima podsjeća baš na bajram. U vezi s tim, oduševljeno i uz osmijeh, priča: „Nova godina u Japanu je bliža našem bajramu. Prednovogodišnje čišćenje, te posebna hrana (noć prije je supa od heljdinih rezanaca, a sljedeći dan je ispunjen raznovrsnijom hranom koja ima neko simbolično značenje: zdravlje, imetak, sreća, itd.) odlike su japanskog obilježavanja Nove godine. Uz sve to djeca se posebno raduju otošidami (novogodišnja bajrambanka), a uz to je prisutno i posjećivanje rodbine prvih dana nove godine. U biti, nešto kao naš bajram. Moja djeca dobijaju svoj otošidami od stare komšinice Mihare-san, koja tu japansku „bajrambanku“ pripremi svake godine. Što ste stariji otošidama raste. Barem je tako bilo za vremena Mihare-san prema njenom sjećanju. Svake godine biste dobili 500 jena više, pa djeca već računaju koliki će biti naredni iznosi“.

O načinu na koji Japanci poimaju vjeru i njenu praksu Merisa govori da iz njenog iskustva religioznost im je više dio opće kulture: „Kada je riječ o religiji, monoteističke religije su zastupljene u nekom manjem procentu. Glavna religija, iako je zapravo kod Japanaca više riječ o svakodnevnom prakticiranju kulture nego li što je riječ o samom vjerovanju, je zapravo jedan spoj šintoizma i budizma. Lokalno je zovu šinbutsu. U praksi je to spoj molitvi i zapisa u šrinama,  budističkih i šintoističkih oltara u kućama,  festivala koji sadrže prakse jedne ili druge religije, te blagosiljanja od strane šinto sveštenika ili budističkih sahrana. Sve te prakse se jednako tretiraju i one su postale dio života, svakidašnjih situacija i potreba. Japanci ne bježe ni od elemenata iz monoteističkih religija. Prisutna je proslava Božića ali to nije Božić kakvog ga mi znamo, već samo još jedan dodatak šarenilu njihove kulture, još jedan razlog za slavlje i radovanje“.

Kao u Tanizakijevim Sjenama, japanska kultura umjetnost življenja ne odlaže u muzejske arhive već pokušava svakodnevno da ju održi živom. Upravo za Tanizakija, umjetnost, to što život čini posebnim i lijepim mora biti sastavni dio življenja a ne muzejskih postavki. U tome je neophodno pronaći balans, a japanska kultura umije iznjedriti balansirane odnose.

Japanka u Sarajevu

 

Uz posvećenost prirodi, festivalima, ljepoti u sitnim ambijentalnim detaljima, Japan je i svijet anime i mangi, otaku kulture, robota, a iza svega toga na jedan način stoji yōkai. Gdje jezik kao kao ljudsko opisno sredstvo različitih fenomena prestaje biti djelotvoran tu počinje yōkai svijet. Tradicionalno, yōkai inače predstavlja životna neopisiva iskustva kao što su duhovi, goblini, fantomi, utvare, demoni i druga bića koja postaju vizualizacija naših jezikom teško opisivih iskustava. Uz yōkai neizbježna je riječ kami i, upravo tu počinje moj razgovor s prijateljicom koja je rodom iz Tokija, Nozomi Miyanoya, profesoricom japanskog jezika u Sarajevu. Prema njenom govoru, kami predstavlja duh života i po tome se razlikuje u odnosu na yōkai. Kami je veoma bitan u svakodnevnom životu jednog Japanca i on se može nalaziti u stijeni, kamenu ili potoku koji žubori. Kami su obilni i raznoliki te posvuda: gotovo sve, potencijalno, može posjedovati kami. Štovanje kamija na prirodnim mjestima i u malim zajednicama i dalje je dio svakodnevnog života u mnogim dijelovima Japana, no značenje kamija u jednom vremenu i mjestu nije nužno isto kao u drugom. Putevi kamija kroz japansku povijest bili su mnogostruki, a Nozomi navodi jedan jednostavan primjer kako se lokalna japanska kultura odnosi prema kamiju:„Kada je riječ o kamiju, evo jedan primjer. Japanci praktikuju Jichinsai. Prije nego li krenemo da pravimo kuću i uradimo temelje stavimo šrine i pozovemo šinto sveštenika koji se moli duhu zemlje od kojeg se traži da nam podari dobro u novom objektu. Mi vjerujemo da kami koegzistira s nama i da je prisutan svuda oko nas“. Ovo me podsjetilo na neke bosanske lokalne običaje. Kada se obezbijedi plac, jurt ili ti milać za kuću obavimo ritual za dobrobit nove kuće, pa onda slijedi gradnja. Bosanci praktikuju dovu i kurban ili Blagoslov kuća čime se poziva svećenik da molitvom blagoslovi kuću.

 

Nozomi iako nije religiozna objašnjava svoj odnos prema vjeri riječima:„Ja bih recimo rekla da nisam religiozna i da ne pripadam svijetu religije, ali s druge strane sama kultura šintoizma i budizma je dio mene i to osjećam, te sam toga svjesna. Recimo, strah me je ubiti nekog insekta, jer po šintoističkom vjerovanju i životinje i objekti oko nas posjeduju duh zbog čega se vrlo pažljivo odnosim prema ambijentu koji me okružuje. Roditelji uče djecu od malena da ne gaze po cvijeću i kada govore o cvijeću pričaju kao o ljudskim bićima. Takođe, veoma bitno je da prema šintoističkom uvjerenju nećemo praviti razliku između toga kako se odnosimo prema nekim životinjama, da li je pametnija ili korisnija. Naprosto, vjerujemo da svaka ima duh kao ljudsko biće i da zaslužuje jednak tretman“. Od tud čak i humanoidni roboti zauzimaju drugačije mjesto u japanskoj kulturi nego li na zapadu. Roboti se prihvataju kao prijateljska bića, a ne kao potencijalni čovjekov neprijatelj koji se, kako to često gledamo u filmovima, buni i diže pobunu protiv čovjeka. Koegzistiranje s prirodom i tehnologijom dio je japanskog učenja o prisustvu kamija obrazlaže Nozomi, te nastavlja s pričom o anime i mangama.

 

Ono po čemu je japanska kultura veoma poznata van svojih granica su anime i mange. Jaka yōkai tradicija koja omogućava vizualizaciju svijeta neopisivog omogućila je kreativnu realizaciju različitih vizualnih formi. „Sve je u znaku mange, svugdje su prisutni crteži i razne ilustracije. Osamu Tezuka je obilježio moje odrastanje. On je otac japanske mange, i razlog zašto je manga više od subkulture. Tezuka je htio kreirati nešto što će kod ljudi izazvati emocije kao što to rade filmovi. Tezukine mange su edukativnog karaktera i ja dok sam čitala njegove mange kao srednjoškolka shvatila sam koliko su zapravo mange obrazovale moj život. Odrastala sam čitajući njegov serijal mange Feniks (Hi no Tori) u kojem sam nalazila budističke ideje o reinkarnaciji. Prema tome, manga nisu samo zabava, već forma izražavanja koja prenosi jednu filozofiju života koja je samo dobila svoju formu izražaja u animangi“ riječi su Nozomi.

 

Za kraj, o kulturološkim razlikama Japanaca i Bosanaca Nozomi ističe dva detalja. Jedan se tiče odnosa prema vremenu, a drugi prema urbanim detaljima. „Japanci vole detalje u mjeri da ukrašavaju poklopce uličnih šahtova, i to je recimo nešto što je drugačije nego li ovdje. Svaka općina ima svoj dizajn šahtova, pa čak recimo jedna je poznata po pikaču šahtovima, takozvana Pokéfuta. Mnogima ljudima je to simpatično a zapravo je vrlo jasan kulturološki fenomen japanske kulture brige čak i o takvim detaljima kao što su poklopci šahtova“. Kada je riječ o odnosu prema tačnosti i fleksibilnosti kaže Nozomi da joj je to bilo čudno ovdje ali i da joj se dopada. Naime, „kada sam tek ovdje došla imala sam situaciju da je vozač tramvaja zaustavio tramvaj, izašao i kupio burek te se potom vratio u tramvaj i nastavio vožnju. Sve je djelovalo tako normalno, a što bi u Japanu bilo nezamislivo i smrtni grijeh“ govori Nozomi i smije se.

 

Kako svijest o različitim kulturološkim obrascima utječe i na naše ponašanje Nozomi napominje da njeni studenti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dolaze na vrijeme pa čak i prije vremena jer dolaze na časove japanskog. Dio upoznavanja s drugim kulturama je upravo ta spremnost da se poštuju pa i prihvate drugi obrasci ponašanja shodno ambijentu. Kultura slika plutujućeg svijeta naučava nas da ljepotu nalazimo u malim detaljima, te da koegzistiramo s okolinom koja nas okružuje, bile to životinje i cvijeće ili humanoidni roboti.