O knjizi “Domovi kulture u BiH”

 

Knjiga „Domovi kulture u Bosni i Hercegovini“ je vrijedno štivo o socijalističkoj graditeljskoj baštini, ali i samoj ideji postojanja društvenih domova u kojima se oblikuje i formira jedna zajednica. Ova knjiga obuhvata nekoliko elemenata historije domova kulture: a) kulturom koja je iznjedrila te domove, b) arhitekturom i prostornim karakteristikama domova kulture, c) domovima kao kulturnim naslijeđem i d) promjenama koje su domovi kulture doživjeli u post-socijalističkom periodu.

Jasno je kako se zajednice formiraju unutar nekih zajedničkih okupljališnih domova, no to okupljanje zajednice može biti spontano ili intervencionistički. U tom slučaju država biva aktivni sudionik kulturnog života jednog društva. Prema riječima autorice, SFRJ se pojavljuje kao aktivni arhitekt svakodnevnice. Kako se odvija svakodnevna kultura jedne zajednice ovisi o samoj konfiguraciji države, te njenoj politici organizovanja društva. Nakon uspješne NOB-ove revolucije uslijedio je post-revolucionarni period, unutar kojeg je svaka dekada nosila određene sistemske promjene, a čemu svjedoči i arhitektura domova kulture.

Dok je prvu post-revolucionarnu dekadu karakteriziralo više socijalizma, pa već narednu, 1960-te, odlikuje prisustvo potrošačke kulture, te se „oblast zabave sve više prepušta tržišnim mehanizmima, poput muzike, filma, sporta i televizije“. Upravo će 60-te kroz zabranu ulaganja u neproizvodne objekte zaustaviti zlatno doba razvoja domova kulture. „Politički, ekonomski i društveni kontekst ključno je ishodište za razumijevanje načina na koji su domovi kulture oblikovani, funkcionirali i percipirani u svakodnevici jugoslavenskih građana.“

Arhitektonska raznolikost

Domovi kulture svjedoče kako se jedan prostor mijenja “u skladu s društvenim fazama, ekonomskim prilikama i estetskim pravcima” pri čemu “svaka epoha socijalističke Jugoslavije ostavlja svoj prepoznatljiv trag na njihovoj arhitekturi”. Te epohe se dijele na: Socrealizam (1945–1952), Masovna izgradnja nakon II svjetskog rata (1945–1967), Moderna (1953–1975), Brutalizam (1968–1985), Visoka moderna (1975–1985), Postmoderna (1985–1992). Socrealizam karakterizira jednakost koju kulturna infrastruktura uživa s industrijskom i privrednim projektima. Period masovne izgradnje je vrijeme kada nastaje najveći broj domova, a posebno u manjim mjestima gdje tipski domovi donose preobražaj unutar kulturnog života sela. Moderna je opet karakteristična po pažnji koja se posvećuje enterijeru čemu svjedoče holovi u Vogošći, Goraždu i Konjicu, a u brutalizmu dominira armirani beton i sloboda formi. Objekti dominiraju prostorom, a beton preuzima glavnu ulogu. Iz perioda brutalizma najbolji primjer je Dom mladih Skenderija. Epoha visoke moderne bogata je pristupačnijem ambijentu i “aktivnijom komunikacijom s okolinom”. Posljednju epohu, postmodernu, karakterizira “duh vremena – nesigurnost i fragmentacija društva”, a u “jednom objektu moguće je spojiti elemente različitih historijskih stilova...postmoderna distancu prema modernističkim idealima ne gradi isključivo negacijom, već reinterpretacijom – vraća se prošlosti, ali bez obaveze da je dosljedno slijedi”.

Transformacija domova kulture

Domovi kulture kao i druge zgrade nastale u periodu Jugoslavije u javnosti se nekada posmatraju negativno, kao nasljeđe represivne prošlosti, no tim objektima je neophodno pristupati “kao mediju sjećanja koji oblikuje kolektivni odnos prema prošlosti”, a domovi kulture sadrže nekoliko veoma važnih elemenata ukupnog kolektivnog sjećanja na našim prostorima.

Ambijentalnost domova kulture se mijenja sukladno promjenama koje su pratile raspad Jugoslavije. Dom kulture, u vrijeme Jugoslavije, predstavlja prostor u kojem se pokušava realizirati ideja integralnog ili barem patriotskog jugoslavenstva, te je naglasak na otvorenosti. U post-socijalističkom periodu domovi kulture posredstvom spomen-obilježja postaju prostor koji simbolično odražava vrlo izražen konsocijacijski koncept BiH, s naglaskom na etničke i vjerske razlike. Autorica između ostalog navodi i primjere promjene shvatanja uloge domova kulture u post-dejtonskom periodu, tako što “nacionalni simboli postaju vidljivi i na fasadama objekata. Eklatantan primjer ove prakse je Hrvatski kulturni dom u Širokom Brijegu kod kojeg šahovnica, hrvatski grafički simbol, dominira fasadom objekta”.

Promjene koje su domovi kulture doživjeli rezultat su kako administrativnih promjena, tako i globalnih koje su zahvatile i kulturne institucije u BiH. Posebno se te promjene osjete na malim domovima kulture koji doživljavaju dvostruke promjene. Manji domovi kulture u većim gradovima gube na važnosti. U velikim centrima poput Sarajeva mimo domova kulture postoje sadržaji edukativno-kulturno-zabavnog karaktera. U manjim sredinama domovi kulture doživljavaju transformaciju, te postaju bitni prostori za kulturu na općinskom nivou.

Prostor ratnih zločina

Domovi kulture, načelno formirani u svrhu vezivnog tkiva kulturnog života jugoslavenskih naroda, takođe su nosioci teškog sjećanja na ratna razaranja i zločine u BiH, u periodu od 1992-1995. Mimo domova kulture i fizička kultura je trebalo da služi za promociju tekovina NOB-a. Fizička kultura će služiti za promociju ideje o bratstvu i jedinstvu, no jugoslavenska država je smatrana neophodnom sve dok služi interesima konstitutivnih nacija. Republike su uzimale sve više moći a jugoslavenski identitet s 90-tim će potpuno da bude uništen čemu svjedoče i domovi kulture. “Zločini su se dešavali nad objektima i njihovom fizičkom strukturom, ali i nad lokalnim stanovništvom u samim prostorima domova.” Domovi kulture postali su mjesto ratnih zločina. Na području Zvornika, Prijedora, Pala, Dervente, Viteza i dr., domovi kulture su postali domovi horora u kojima je fizičkim ubijanjem ubijena ideja o zajedništvu. U tim domovima kulture ne postoje spomen-sobe ni spomen-ploče na te zločine, ali ne manjka spomena na one koji su provodili te zločine. Domovi kulture tako postaju prostor oko kojeg se formira svijest da ne nudi svaki oblik kulture ruku saradnje i zajedništva, već horor i uništenje.

Značaj domova kulture

Prostori poput domova kulture su značajni, jer govore o zajednici i načinu na koji se odvija život unutar jedne ili više zajednica. Oni nose jednu humanu ideju o prostoru koji spaja, gradi i kreira nove vrijedne društvene sadržaje. Oni su prostor sjećanja na ideju jugoslavenstva koja je umrla, te način na koji se desilo njeno umiranje, uništavanjem i destrukcijom. To ne znači da domovi kulture nemaju budućnost, naprotiv, autorica knjige zaključuje: “U tom smislu, budućnost domova kulture nije u njihovom povratku u prošlost, nego u reinterpretaciji njihove izvorne ideje. Oni mogu postati centri za edukaciju, digitalne laboratorije, prostori susreta različitih generacija i kultura, mjesta u kojima se stvaraju novi oblici društvene solidarnosti. Njihova arhitektonska forma pruža za to snažnu osnovu: velike sale, fleksibilni prostori, otvorenost prema zajednici. Potrebno je samo ponovo ih osjetiti kao vlastite, kao prostore koji pripadaju svima”.