Nova epoha pisanja - Mojsije i AI

 

Pitanje na koje trenutno nije jednostavno odgovoriti jeste u kom pravcu ide pisanje. Pisanje posredstvom generativnih modela umjetničke inteligencije se pojavljuje kao konkurentsko ljudskom pisanom stvaralaštvu. U razgovoru s drugom nešto smo se dotakli teme kako su pjesnici kasida funkcionirali kao generativni modeli, barem u tom fonu prikupljanja mnoštvo podataka i potom pisanja prema zadatim uzusima. No, o tome gdje i kako će se ta granica postaviti odvela nas je u priču o samom začetku pisanja i stvaranja kulture pisanja. Naime, kada se vratimo u povijest pisane kulture sadržane u kulturi sjećanja i kanonizaciji trenutni trend polemika o AI pisanju se svodi često na sektoralni utjecaj no manje na kulturalni. O čemu je riječ? 

Jan Assmann, njemački egiptolog, u knjizi “Od Akhenatena do Mojsije” zahvata područje  mnemohistorije (historija kulture sjećanja) što je istina dio historije koji meni vrlo često više privlači pažnju nego li sama historija. Mnemohistorija obuhvata naše kolektivno i individualno sjećanje, koje nužno ne mora odgovarati historijskim činjenicama, ali oblikuje naš identitet i različite narative, od vjerskih do političkih. U mnemohistoriji dosta pažnje je dato figuri Mojsije, ne njegovom historijskom liku već kako se Mojsije poimao i interpretirao u kolektivnoj kulturi sjećanja. U okviru te kulture sjećanja Mojsije i priča o Egzodusu se pojavljuje kod različitih autora kao jedna prekretnica u ljudskoj povijesti gdje se ta kompletna priča posmatra kao jedan traumatičan kolektivni događaj u antičkom Egiptu koji potom poprima svoje konture unutar mnemohistorije. Antički Egipat je mjesto aksijalne epohe, ljudskog historijskog momentuma kada glavni točak sveopće kulture promjena biva vođen pisanjem. Razvoj pisma prati naravno pisanje i stvaranje polu-usmenih tradicija koje se osim na usmenu sve više oslanjaju na pisanu kulturu pamćenja pri čemu postepeno pisanje prelazi iz sektoralnog (administracija, birokracija, svakodnevni odnosi) u sferu kulture sjećanja (religija,književnost,politika itd). Tada je pisanje postalo domen kreativnog, alat za inovacije i novine ali i alat za čuvanje i stvaranje stabilnosti i kontinuiteta.  

Jedan domen kulture pamćenja gdje način i model upotrebe pisanja dovodi do dramatičnih promjena je religija. Tekst se kanonizira, normira, standardizira, te postaje stožerni tekst unutar mnemohistorije određene zajednice, no to je samo jedan segment. Kada pisanje uđe u područje kulturalnog pamćenja postoje tri mogućnosti:  prepisati usmene tekstove i transformirati ih, kreirati potpuno nove tekstove ili stvoriti hibrid ovih dvaju modela. U kur’anskom tekstualnom ambijentu ostavljajući po strani teološke polemike, Ahl al-Kitab (Sljedbenici Knjige), se prihvataju i izdvajaju u odnosu na druge tradicije prevashodno jer imaju Knjigu. Ona predstavlja prethodno, kulturu koja je prihvatila tradiciju pisanja i stvorila pisanu mnemohistoriju koja ima svoj razvijen aparatus na koji način je kreirana ta kultura sjećanja. Ta kultura ima više autora, odnosno po raširenosti prakse pisanja kultura sjećanja je postojala dijelom zajednice. No, autori su bili ljudi. Sada imamo jedan novih epohalno mogući obrat, da umjetnička inteligencija može biti autor ili zapravo ne može, to još nije potpuno riješeno.  

Karakteristično obilježje standardizacije stožernog teksta prati drugi nivo standardizacije a to je proces egzegeze (tumačenja i objašnjavanje stožernih tekstova unutar jedne kulture). Tekstovi se tumače, pa zadržavaju više originalističku tradiciju ili intenacionalističku koja može sebi dozvoliti da žrtvuje “originalnost teksta” zarad duha teksta u novim vremenskim prilikama. To stvara interne sukobe no to je ljudski tok tradicije. S jedne strane, stožerni tekst se tretira kao verbalni hram koji ne pripada domenu profanog, ali s druge strane, i takav tekst zahtijeva razumijevanje i primjenu. Rješenje ovog problema je egzegeza i ljudska aktivnost i djelovanje. Pisanjem se stvaraju kanoni različitih tekstova koji po principu demokratičnosti djeluju autonomno no u ukupnom zbiru čine kulturu jednog naroda ili društva iako su postojali i uvijek postoje projekti totalizacije teksta, da jedan “stožerni tekst” se pokušava postaviti suverenim nad svim sferama života. No, to je tema za sebe.  

Ono što se s modelima umjetne inteligencije nameće jeste pitanje da li ona može biti autor i kakva vrsta autora. Može li početi stvarati neke kanone i nove kulturalne obrasce? U ljudskoj povijesti nije uvijek toliko bilo bitno ko je autor, jer evo recimo kada je riječ o svetom tekstu, on često u rukopisima zauzima centralno mjesto i sav proces kanonizacije se odvija prema načelu da cijeli taj proces stvaranja stabilne kulture pamćenja koja obrazuje jednu kulturu pripada svima. Zbog toga u svijetu tefsira (kur’anska egzegeza) nije rijetkost vidjeti prepisivanje i uzimanje od drugih autora bez potrebe da se navede ko je stvarni autor. U cijeloj toj priči o intelektualnom nematerijalnom vlasništvu i da li AI stvaranje pisane riječi zahtijeva vlasnička prava ili ne čini mi se da malo ostaje na margini priča o tome kolika ta nova kultura medija, jer pisanje je historijski predstavljalo promjenu medija, će utjecati na novo oblikovanje kulture sjećanja. 

Da li će se tok pisanja mijenjati u pravcu da će neki standardni kulturalni kanoniski tekstovi biti potisnuti, i koliko će zapravo AI kao moguća revolucija u pisanju mijenjati mnemohistoriju ili će u taj domen vrlo teško prodrijeti? Medij komunikacije se promijenio, kratki i brzi sadržaji s informacijskim bombardovanjem već kreiraju informacijsku zbrku i to svakako stvara temelje za neke nove promjene čime se mijenja i kultura. U kom pravcu, izgleda da trenutno teško ko da ima pojma đe i kud će te promjene ići.