Mala ispovijest grješne duše

Ovaj blog koristim primarno za sebe i služi mi zapravo kao jedan svojevrstan dnevnik. Uglavnom je služio da postavim neke prikaze knjiga ili tekstove koje bih objavio u tradicionalnom lokalnom islamskom časopisu Preporod. Ima tome nekoliko godina kako sam, zaljubljen u jezičku diglosiju i procese vernakularizacije i standardizacije jezika, počeo intenzivno da se bavim najstarijim prepisima Kur’ana kako bih razumio a potom i drugima prenio samu kur’ansku narav o višeformnosti i višeličju teksta obrazovanog u polu-usmenoj tradiciji. Od tud sam se radovao i radu u Preporodu, no to je izgleda ipak kratkog vijeka. Što zbog nekih ličnih intimnih razloga što zbog toga što ne osjetim zadovoljstvo u samom radu unutar Preporoda kao što sam to osjećao kada sam bio van. Unutra vaš rad podrazumijeva da ste podređeni uredniku i urednikovim idejama i vizijama. To znači takođe da i vaši naslovi i tekst mogu i bivaju podređeni uredničkoj viziji. Kao neko ko nije školovani novinar, a vjerovatno i da jesam, jer vidim da se na to žale mnogi novinari, o slobodi medija i kreativnosti i vjerodostojnosti jednog novinara zapravo bi trebalo početi govorom i polemikom o odnosu na relaciji urednik-novinar. Ukoliko novinar ne bira temu, ili barem onu koju dobije njome ne upravlja kako on smatra da treba do kraja, lud je onaj koji misli da će se neko kome je pisanje vrlo intimno posvetiti svom radu a kamoli tu zadržati. U Preporodu sam dosta lijepog doživio i naučio, no i dalje mi nije jasno zašto bih u nečemu tako intimnom kao što je pisanje i novinarski rad bio podređen ganjanju sinergije s urednikom i uređivačkom politikom časopisa ili medija kojem pripadate. Naravno, neophodno je znati zapravo kakvu uređivačku politiku neko vodi i u kojem pravcu je usmjerava. Tu je moja krivnja, jer sam ja doživljavao svoj Preporod na jedan način, a to je kroz otvoren pristup i slobodu pisanja, no to je bilo van. Unutra je već druga priča, pa sam se tako pretvorio u nekoga ko ispunjava uredničke zahtjeve što je za mene predstavljalo negaciju samog sebe jer meni je pisanje jedino u životu gdje osjetim posebno zadovoljstvo i smiraj. I sada odjednom se nalazim u situaciji kada mi je to oduzeto ne određen način, pa vam tako vaše ideje i misli bivaju prepuštene sudu urednika. Budući da je to tako, a ne znam je li baš uveliko tako u novinarskom svijetu, odlučio sam što prije da se moj novinarski zanat okonča a ja da se vratim nekim drugim ovodunjalučkim rabotama.

 

Šta sam još uvidio unutar Preporoda kao jednog medija IZ BiH jeste da kao pojedinac jako je teško mijenjati kurs jedne institucije koja svoju kulturu rada i djelovanja baštini jako dugu na jednom pravcu djelovanja. Prije svega, mediji IZ BiH su jedna potpuna anarhija i loš primjer decentralizacije gdje od portala do TV-a teško je prepoznati jedan jasan medijski pečat djelovanja. No, tome sam se manje bavio, pa o tome neko drugi treba da zbori. Ja mogu prozboriti o dvije stvari glede samog časopisa, i to progovaram za sebe. Sa samim časopisom imam problem u tome što je fokus samog tog tradicionalnog medija mnogo više dnevno-politički nego li na bilo koji način vjerski. Nisam neko ko ovdje upućuje kritiku jednoj vjerskoj zajednici, konkretnoj onoj kojoj pripadam, što se zdušno bavi politikom, već prije svega što mislim da to šteti samoj kvaliteti časopisa i njegovoj ulozi. No, ljudi koji to vode su zadovoljni tim pravcem, a budući da su tu godinama vjerujem da znaju šta rade. Ja za ova tri-četiri mjeseca u tom pravcu orijentacije časopisa na dnevno-političku zbilju nisam našao zadovoljstvo a pogotovo ne na način kako se ta djelatnost pretaka u realizaciju. Dvije stvari koje su meni problematične i ovdje naglašavam meni, jer svako od nas ima neku svoju viziju šta i kako bi nešto trebalo da izgleda, se ogledaju u projekciji vjerske idealističke maksimalističke ideje o savršenom na dnevnu zbilju u sekularnom društvu a drugo je pristup savremenom razumijevanju bošnjaštva i bosansko-hercegovačke zbilje.

 

IZ BiH a time i časopis Preporod samoinicijativno djeluju kao čuvari “našeg naroda”, no to naš narod se svodi vrlo često na tribalistički pristup poimanju bošnjaštva što ipak istina, nije poteklo danas. O putevima bošnjaštva i kakve je varijacije ono doživljavalo postoji ozbiljan zbir djela, no ja bih se zadržao na onome što je po meni problem koji uočavam svjesnije unutar današnjeg bošnjaštva kroz moj kratak boravak u Preporodu. Prije svega, držim do toga, a tome svjedoči i historija, niti jedan nacionalni pokret nema svoj trijumfalni konačni završetak. Svi projekti koji se ufate u koštac graditeljstva nacije ili njenog očuvanja su uvijek usljed različitih vremenskih struja izloženi stalnom i kontinuiranom preslagivanju svojih vizija. O tome je lijepo na kraju svoje knjige Čija je Bosna?: Nacionalizam i politička imaginacija na Balkanu.1840-1914 pisao Edin Hajdarpašić. U tome leži neka nada da će i moderno bošnjaštvo a time i IZ prepoznati kakva preslagivanja bi morala da se načine. 

U kratkim crticama, malo da se podsjetimo, projekat bošnjaštva je prolazio nekoliko svojih faza, od onih protobošnjačkih inspirisanih ilirizmom fra-ivana Frane Jukića (1818-1857), da su svi stanovnici osmanske provincije Bosna bošnjački narod s tri konfesionalna supstrata do produbljivanja te ideje kod fra-Antuna Kneževića (1834-1889) koji protivosmansku djelatnost temelji na ideji o bosanskom nacionalnom jedinstvu Bošnjaka triju konfesija do modernih mnogo užih definicija i projekata. Tom lokalnom idealističkom pristupu kasnije će u drugoj polovini 19. stoljeća se pridružiti imperijalni koncepti viđenja bošnjaštva primarno kroz Austro-Ugarski koncept bosanske-nacije kojeg možemo pratiti u časopisu Bošnjak. Od tih ideja o stvaranju bosanske nacije do žala muslimaskog žitelja u Prvoj Jugoslaviji što je Bosna podijeljenja po konfesionalnoj liniji prisutna su kontinuirana preslagivanja vizije realnosti bosanskog društva. U časopisu “Pravda” 1921. godine JMO se određuje za jugoslavenstvo kao pragmatični politički čin budući da kao što je svojevremeno imperijalni Austro-Ugarski projekt bošnjaštva trebao da koriguje i umiri dva sukobljena nacionalizma, hrvatski i srpski, sada je jugoslavenstvo kod muslimanskog žitelja predstavljalo “ideju narodnog jedinstva i slobodne narodne države”. 

 

E sad, uzimajući u obzir današnje stanje u Bosni i Hercegovini, nije mi sasvim jasno opredijeljenje brige o “našem narodu” koje se u praksi zasniva na suženom tribalističko-konstitutivnom svođenju bošnjaštva na enokulturalni koncept nacije a ne na republikanski koji dugoročno mislim da jedino može donijeti neki konkretan pozitivan kapital bošnjaštvu kao projektu koji gleda u budućnost. Toga trenutno nisam vidio u Preporodu, ali jesam mentalitet koji bošnjaštvo a čemu su prethodile prethodne decenije, svodi na privrženost religiji te svu političku zbilju svodi na etnonacionalni koncept kolektivne identifikacije. Kultura sjećanja i moderi problem islamofobije upada u zamku mentaliteta opsade gdje se pristaje zapravo na etnički koncept kolektivnih identita BiH zbog čega već uveliko na našim prostorima trpi politička kultura univerzalističkih načela temeljena na liberalno-demokratskom konceptu državnog uređenja. IZ BiH bi, a time i Preporod, po meni prije svega u ovdašnjim okolnostima trebalo da mnogo više radi na širem konceptu bošnjaštva ili barem manje da pristaje u svom modelu i praksi na koncept “naš narod”, njegova kultura sjećanja i politička zbilja jer se zapravo sam bazen pojedinaca i stranaka koje su za očuvanje BiH sužava a njihova riječ ne dolazi do izraza niti postoji unutar medijske kuće IZ. S druge strane, mislim da sam časopis treba da se okrene vjerskom konceptu približavanja jednog pozitivnog, kreativnog i poletnog dostavljanja vjere široj čitalačkoj publici. Toga gotova da nikako nema, jer fokus je na dnevno-političkoj zbilji suženog tribalističkog bošnjaštva koje ruku na srce, mnogima van tih krugova nije uopšte ni bitno ni zanimljivo. Ja bih Preporod vratio vjeri prije svega, a o ostalom postoje mnoge druge institucije koje bi trebalo da misle i nude pravac kretanja ako tako nešto uopšte i postoji.