Gase se stara, a ne prave nova energetska postrojenja

 

Intervju

Dr. Azrudin Husika 

Da li je moguća energetska (ne)ovisnost u današnjim resursnim i geopolitičkim odnosima: energetski sektor BiH je rascjepkan prema političkoj fragmentaciji i bez jasnog strateškog plana? O tome razgovaramo s dr. Azrudinom Husikom, profesorom na Mašinskom fakultetu u Sarajevu

PREPOROD: Energetski sektor je kažu žila kucavica svake države, pa tako i BiH. Primjetna je diskrepancija u pogledu razvoja energetske infrastrukture među različitim dijelovima BiH, te uz nepostojanje državne energetske strategije koliko je uopšte moguće govoriti o energetskoj (ne)ovisnosti?

HUSIKA: Ono što imamo na sceni je jedan fragmentirani razvoj energetske infrastrukture i disbalans unutar pojedinih dijelova BiH koji je opet posljedica političke podijeljenosti. To za rezultat ima da se energetska infrastruktura ne razvija prema stvarnim potrebama, već uveliko ovisi o političkim gibanjima. Govoreći generalno o razvoju privrede, u pozitivnom smislu često se spominje zapadna Hercegovina, jer u tom dijelu BiH je osjetan privredni razvoj, pretežno na bazi aluminija i, to je jako dobro - da ne budem pogrešno shvaćen, no isto se ne odvija i u unutrašnjim dijelovima države. Zapadna Hercegovina je blizu EU, Hrvatske, i taj dio naše države je sve više privredno okrenut Hrvatskoj. Primjetno je, gledajući ekonomski razvoj BiH, da mi na ovom području gdje su Bošnjaci u većini imamo zatvaranje velikih sistema, koji su odranije naslijeđeni, a nemamo pokretanje dovoljnog broja novih proizvodnih kapaciteta. Primjer je Koksara u Lukavcu, koja je zatvorena, a Nova željezara - ukoliko država brzo i adekvatno ne intervenira, vjerovatno će se zatvoriti. Mi smo naslijedili velike sisteme odranije, pa se s njima nekako i hrvamo, zapravo svi koji žive u ovom centralnom dijelu BiH. Međutim, to su sistemi koje je poprilično teško održati. Za one kojima je stalo da BiH opstane kao država važno je imati na umu da politika može biti kakva god, ali ako nemamo ekonomski čime privući, naprimjer zapadnu Hercegovinu, oni će s vremenom - što ne mora biti uskoro - ići u pravcu otcjepljenja, jer će sve manje ekonomski i finansijski biti vezani za centar BiH. Državotvornost se između ostaloga čuva kvalitetnim ekonomskim politikama, a prije svega pametnim upravljanjem energetskim sektorom.

Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa je nadležno tijelo na nivou države za energetski sektor. Međutim, ne postoji politička volja da se potpunije usklađuje sa zahtjevima Evropske unije, a to bi značilo i veću energetsku neovisnost. I tu imamo problem što se u BiH uopšte ne može razmišljati o nekoj energetskoj neovisnosti. NECP, integrisani energetski i klimatski plan je napravljen prije nekoliko godina, ali nikad nije usvojen, zato što nema te političke volje. Prepuštamo se pasivnom komformizmu unutar čega pristajemo da budemo posmatrači. To energetski razvoj ne trpi. Sada nam i CBAM visi nad glavom, zapravo i ne visi nego nas pritišće, jer nema političke volje da se usvoji najobičnija mapa puta koja će onda trasirati put za uvođenje našeg sistema trgovanja emisijama, pa da pare ostaju u BiH, te da ne idu van. Naime, CBAM je mehanizam koji je uvela Evropska unija, a prema kojem svi koji uvoze određene proizvode u EU kao što su električna energija, cement, većina proizvoda od čelika i aluminijuma u EU iz zemalja koje ne naplaćuju emisije ugljendioksida plaćaju naknadu za emisije koje su nastale prilikom proizvodnje tih proizvoda. Za BiH to u sadašnjim okolnostima znači da ne može izvoziti električnu energiju u EU po konkurentnim cijenama, a ostali proizvodi postali su skuplji od 10 do 50 posto.

Godinama se govori o uspostavljanju obaveznih rezervi tečnih goriva dovoljnih za 90 dana, kako je to propisano u EU. Vrlo malo se na tome uradilo. Da smo to uspostavili bili bismo otporniji na poremećaj koji je izazvao napad Izraela i SAD-a na Iran.

RS ima strategiju razvoja energetike, a FBiH nema. Vrlo je teško praviti strategiju u postojećem političkom ambijentu, pogotovo na nivou BiH, ali evo čak ne možemo ni na nivou FBiH napraviti neku strategiju oko energetike. Strategiju nije lahko napraviti, a mi još uvijek nismo ni počeli s tim. A vrijeme i život ne čeka. Ljudi investiraju u solarne elektrane pa onda pitaju: može li nam država pomoći, mi sad ne možemo vraćati kredite od ovako niskih cijena električne energije iz solarnih elektrana. Razlog je što nema strategije koja bi rekla: mi možemo napraviti naprimjer 1.000 MW solarnih elektrana i da to bude isplativo. U nedostatku strategije tržište je krenulo u intenzivnu gradnju solarnih elektrana prije nego što je država dala odgovarajući okvir, i sada treba sanirati štetu jer su cijene električne energije iz solarnih elektrana pale. Privatni sektor je u pravilu brži od vlasti. Dakle, prvi korak je napraviti strategiju, a ona je ta koja će dati pregled problema i moguća rješenja.

Glede Južne interkonekcije bitno je da ne pravimo neke iznimke i paralelizam u sistemu

PREPOROD: Skoro je na LNG konferenciji u Kataru raspravljano o različitim energetskim politikama, s posebnim akcentom na regulacije EU. Koliko upravo drugi faktori određuju energetsku politiku BiH, kao što je težnja za ulaskom u EU a koja zahtijeva razvoj čistih energija?

HUSIKA: Upravo je prirodni gas za to dobar primjer, jer tu smo potpuno ovisni, trenutno od Rusije. Kod nas se cijena gasa još nije promijenila bez obzira na napad Izraela i Amerike na Iran, jer se cijena gasa mijenja po formuli koja uzima u obzir cijenu nafte, ali s određenim vremenskim pomakom, što znači da će gas kod nas poskupjeti za nekoliko mjeseci. Međutim, uvijek je dobro imati izbor. Kada je riječ o Južnoj interkonekciji sigurno i bez obzira ko u nju investirao, taj očekuje povrat, a on neće doći od nekih marsovaca, nego od nas. Mi ćemo to platiti kroz cijenu tog gasa. To je mjera kojom će se povećati sigurnost snabdijevanja gasom. I tome treba pametno pristupiti. Neophodno je da država ima glavnu ulogu u tome, odnosno u ovom slučaju FBiH. Ono što je bitno je da po pitanju prenosa i distribucije tog budućeg gasa sve bude u skladu sa zakonima FBiH, te da ne pravimo neke iznimke i paralelizam u sistemu. To nipošto, kao što imamo u nekim drugim segmentima. Moje je mišljenje da se s Južnom interkonekcijom kao i s drugim mogućim gasnim konekcijama poprilično zakasnilo. Mi do 2050. godine trebamo postati klimatski neutralni, pa je pitanje koliko tu ima prostora za tako velike infrastrukturne projekte kao što je Južna interkonekcija. Taj prostor sigurno nije toliki da se napravi 1.200 MW novih gasnih elektrana čiji je radni vijek preko 20 godina. Za takvo nešto u klimatskoj neutralnosti nema mjesta. Za nešto manje ima i, to primarno za industriju i nekoliko manjih gasnih elektrana snage od 10-20 MW primarno za balansiranje mreže odnosno potrošnje i proizvodnje iz ostalih izvora, pa kad nema sunca, ne puše vjetar, da se takve elektrane uključuju. Naša industrija bi mogla znatno više koristiti prirodni gas za svoje proizvodne procese, a onu toplotu koja se generiše u tim proizvodnim procesima kao otpadna, da se koristi za grijanje gradova i druge potrebe. Dakle, to bi morala biti uloga prirodnog gasa u elektroenergetskom sektoru: da balansira potrošnju i proizvodnju, a nikako da to bude osnovni izvor za proizvodnju električne energije. Za to treba koristiti domaće izvore, a to znači postepeno smanjenje korištenja uglja i povećanje korištenja obnovljivih izvora energije (hidroenergija, biomasa, solarna energija i vjetroenergija). Dakle, ugalj treba da ima svoju ulogu i u narednih dvadesetak godina, da ne zatvaramo brzo termoelektrane na ugalj, već da to bude jedan proces koji će trajati do 2050. godine, a i tada da jedan dio ostavimo za eventualne krizne periode.

Ukoliko smo opredijeljeni za EU, a jasno je da jesmo, onda i strategiju trebamo uskladiti prema tome. BiH se opredijelila da jednog dana postane članica EU. Preduvjet za to je uskladiti sve s EU, pa i sve što se tiče energetike i zaštite okoliša. To su početni i granični uvjeti.

Bošnjaci nemaju jasno artikulisanu energetsku politiku

PREPOROD: Na tragu govora o energetskoj neovisnosti, a time i državnoj strategiji, te zamislimo li da ima neki, kakav-takav politički konsenzus, strateški cilj koji većina prihvata, u smislu razvoja energetskog sektora koji bi to bio dobar pravac, te gdje Bošnjaci tu stoje kao narod?

HUSIKA: Prvi prioritet je povećavati energijsku efikasnost u svim segmentima jer najbolja je energija ona koju ne potrošimo. Prije svega to se odnosi na sve vrste zgrada. Zgrade su nam vrlo rastrošne i tu gubimo jako puno energije, preko 40% od ukupne energije mi potrošimo u zgradama, a sva industrija, transport, poljoprivreda i dr. preostalih 60%. Zgrade moramo puno brže utopljavati nego što to sada radimo. Na strani proizvodnje energije jako je važno da biomasu prepoznamo kao važan resurs, čiju efikasnost moramo barem udvostručiti. A to ide tako da biomasu koju sad koristimo kao ogrjevno drvo (pretežno u vrlo neefikasnim kotlovima i pećima) i za neke industrijske procese koristimo u najnovijim tehnologijama – kotlovima i pećima. Na taj način bismo s biomasom (drvima) koju sad uzimamo iz naših šuma udvostručili energiju koju dobijamo kao finalnu energiju. To znači manje gubitka u pretvaranju biomase u energiju, a danas je taj gubitak oko 50%, znači da pola bacimo u okolinu. Kad pogledamo koliko sad od svih obnovljivih izvora energije koristimo u primarnoj energiji, to je najviše biomasa. Biomasa učestvuje sa 15–20%, a hidroenergija 6–7% u svim izvorima energije u BiH. To moramo staviti u funkciju, pogotovo otpadno drvo, te čišćenje šuma. To može znatno smanjiti disbalans i potrebe za uvozom energije. Rješenje je optimalni miks izvora energije i tehnologija tj. diverzifikacija. Biomasa je, energetski gledano, na puno nižem nivou kvaliteta od električne energije. Kad se neko grije električnom energijom jer navodno nema biomase, je isto kao da kažete: nemam sijena za ishranu krava, ali pravit ću im hljeb i njime ih hraniti. To nema nikakvog smisla, ali kod nas cijena električne energije za domaćinstva još uvijek ne pokriva sve troškove njene proizvodnje, prenosa i distribucije. Gdje god se može električna energija zamijeniti i izbjeći njeno korištenje na najefikasniji način, to treba uraditi u nekoj kombinaciji, naprimjer toplotne pumpe i efikasni kotlovi na biomasu. Nažalost, Federacija nema zakon o šumama i to pod hitno treba usvojiti što dovodi u pitanje održivost biomase.  

Bošnjaci nemaju artikulisanu energetsku politiku, mislim da nedostaje liderstvo u tom kontekstu, a znanja ima. Ne mislim da je neizvodivo i u ovim okolnostima definisati održivu energetsku politiku, ali bez autoriteta to ide jako sporo. Naravno, ta politika mora biti utkana u politiku države.

Investicije u energetski sektor treba gledati u skladu s parametrom potreba, jer država kroz tu prizmu omogućava i tržišni razvoj. Nema stabilnog i dugoročnog razvoja tržišta bez strateškog razvoja putne i energetske infrastrukture. Međutim, kad pogledamo, naprimjer, Tuzlanski kanton, veoma bitan kanton, industrijski i demografski, a nema ni kilometar novog puta dok u zapadnoj Hercegovini su putevi sve komotniji. Većina novih proizvodnih kapaciteta za električnu energiju je također u zapadnoj Hercegovini.

U poslijeratnom periodu nijedan značajniji objekat (velike snage) za proizvodnju električne energije, osim vjetroelektrane Podveležje, nije napravljen u dijelu BiH gdje je većinsko bošnjačko stanovništvo. S druge strane, neki su i zatvoreni, kao pojedini blokovi u TE Kakanj i TE Tuzla. Plan je i neke druge blokove gasiti do 2030. Već 2030. godine, za očekivati je da instalirana snaga u termoelektranama na ugalj bude nešto veća u RS nego u FBiH. Jedini pokušaj izgradnje nekog značajnijeg kapaciteta bio je u hidroenergetskom sektoru, hidroelektrana Vranduk, koji je završio potpuno neslavno. Ona da je izgrađena bila bi jako korisna sa svojom relativno malom snagom, ali velikim brojem sati rada u godini.

Bez obzira na sva upozorenja na utjecaj na neretvanski sliv RS pravi hidroelektranu Dabar

PREPOROD: Šta bi to strateški valjalo učiniti našim političkim predvodnicima u narednom periodu kako bi se napravili ozbiljniji pomaci u razvoju energetskog sektora?

HUSIKA: Mi moramo u narednih 5 do 10 godina napraviti na najmanje dva mjesta velike hidroelektrane, ne samo zbog proizvodnje električne energije već i zbog adaptacije na klimatske promjene (sprečavanje poplava, navodnjavanje, gašenje požara) i razvoja turizma. Hidroelektrane se moraju nastaviti praviti. RS pravi hidroelektranu Dabar, bez obzira na sva upozorenja na utjecaj na neretvanski sliv itd. Ne mislim da se treba na taj način praviti, ali moramo se dogovoriti gdje ćemo ih praviti, i reći: evo ovdje ćemo da napravimo nove dvije akumulacijske hidroelektrane snage 100–200 MW. Dakle, govorimo o hidroelektranama s relativno velikom akumulacijom vode. Inače, za sistem u BiH sve što je 20 i više MW je veoma značajno. Naravno, dobro dođu i ove manje, ali 20 MW s konstantnim protokom vode je jako dobar projekt. Nove hidroelektrane su dobro ulaganje kako bismo ublažili rizike od poplava, te da bismo napravili akumulacije vode. Morat ćemo poljoprivredne površine puno više navodnjavati nego što sad radimo zbog klimatskih promjena. Ono uglja što se još može iskopati uz podnošljive troškove iskoristiti, a korištenje biomase da se unaprijedi tako da se udupla finalna energija iz onog drveta što sad koristimo. Pogotovo mala daljinska grijanja u nekim manjim čaršijama: ako napravimo daljinsko grijanje u Vitezu, Novom Travniku, Živinicama, bilo gdje, imat ćemo manju potrošnju drva u odnosu na pojedinačno grijanje na drva. Tako ćemo unaprijediti resursnu efikasnost. Jer kad svako pojedinačno loži, više se potroši. Društvo bi puno više imalo koristi od takvog načina grijanja jer to znači investicije i plaćanje poreza, a uz to bi se smanjila zagađenost zraka. I naravno, nastaviti s izgradnjom solarnih elektrana i vjetroelektrana. Međutim, solarne elektrane moramo graditi na pametan način, ne na bilo kakvim površinama, odnosno ne na nekim površinama koje se mogu koristiti za nešto drugo. Treba dati poticaj: ko god ima kakvu proizvodnju, ima halu, da se barem 20–30% to grantovski finansira i da se na što više krovova proizvodnih hala naprave solarne elektrane. Dakle, ne bi smjela biti nijedna proizvodna hala bez solarne elektrane, a niti jedna oranica sa solarnom elektranom. Tu su i vjetroelektrane. One se dobro kombinuju u smislu proizvodnje sa solarnim elektranama, ali opet ne mogu bez upravljivih izvora (akumulacijske hidroelektrane, elektrane na biomasu, gasne elektrane i elektrane na ugalj).

Što više gradova bi trebalo promovisati centralizirano daljinsko grijanje. To je jedna od dobrih tekovina socijalizma. Ta je paradigma došla u Jugoslaviju preko istočne Evrope. Zbog toga imamo centralizirana grijanja u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Zenici i još nekim drugim gradovima. To je iz tog vremena. To moramo, naravno, modernizirati i čuvati. Energetiku ne treba gledati samo kroz električnu energiju, nego i kroz grijanje, hlađenje, industrijske potrebe, energiju za transport itd. I ono što se mora što prije uraditi, to je da se razdvoje oni kojima treba subvencionirati energiju od onih kojima ne treba. Konsenzus političkih predvodnika trebao bi glasiti: hajmo usmjeravati poticaje u energetsku efikasnost i korištenje domaćih energetskih resursa uz minimalni uticaj na okolinu.