Čovjek misli rukom

 

Ruka - misao, osjećaj i dodir

Kada mislimo o ruci čest je tok misli koji nas vodi ka tome da kažemo kako zapravo mislimo rukom a misleću ruku uvijek prati rad. Praznik rada je prilika da odamo počast radničkoj ruci što je u stalnom pokretu

 

Dva kur'anska koncepta spoznavanja svijeta, kroz paradigmu putovanja po zemlji (sīrū fī al-ard) na kojoj smo razasuti i međusobnog upoznavanja (al-ta'āruf), kada se prenesu na novinarski žanr neposredne komunikacije s ljudima pružaju nam priliku izravnijeg razumijevanja pojedinih blagodati kojima smo obdareni. Za ovaj tekst put me odveo u razgovor s ljudima različitih profila što u svojim svakodnevnim poslovima misle rukom. Ruka je jedna posebna blagodat, u njenom kompletu sa šakom i tim moćnim prstima. Kada god sam čitao tefsire spomen ruke mi je mamio pažnju prevashodno jer na mnogim mjestima gdje se ona spominje do izražaja dolazi zapravo pojam agentnosti. To je pojam što označava aktivno, radoznalo i samosvjesno biće sposobno za samostalno djelanje. Upravo se čovjekova posebnost u kur'anskom tekstu uzdiže riječima kako je Bog čovjeka stvorio rukama. Bog po kur'anskom nauku stvara riječima, Budi! - i ono bude, no i rukama. Glede stvaranja čovjeka istaknuto je upravo to stvaranje rukama. U tefsirskim djelima se posredstvom narodnih kazivanja to stvaranje rukama tumačilo zapravo posebnim uzvišenjem ljudskog bića i njegove sposobnosti da bude biće djelanja upravo na temelju simbola ruke. Zanimljivo mi je bilo da se u odnosu stvaranja riječima i rukama u tefsirima primat daje upravo rukama kada se želi istaći poseban nivo blagodati. One su te kojima se pripisuje direktnost pri stvaranju, te su kao takve simbol čovjekove posebnosti uz što dolazi i odgovornost. Otud i ajet svojim rukama se u propast ne bacajte gdje ruke bivaju taj simbol samosvijesti, jer njima se primarno djeluje i u njima počiva odgovornost. Osnovno načelo agentnosti jeste nužno postojanje osjećaja da određena djela i akcije su stvarno naše, a to se dešava posredstvom naše spoznaje o tijelu pri čemu uvijek gajimo poseban odnos prema rukama. Ruke imaju tu nevjerovatnu čar da kreiraju senzomotornu svjesnost nas samih. Neovisno o svim drugim osjetilima ruke su te koje nam, posredstvom izravnog dodira i komunikacije s predmetima koji nas okružuju, pružaju užitak svjesnosti našeg postojanja. Raymond Tallis u knjizi Ruka u jednoj uvodnoj odi vrlinama naših ruku ide dotle da kaže kako u tom hijeropovijesnom smislu ljudska povijest bi bila mnogo drugačija da su se Adem i Hava morali snalaziti na Zemlji bez ruku. Ne samo da ne bi postojala kolektivna ljudska priča i aksijalno doba čiji je temelj pisanje što je primarno bilo djelo ruku; već ne bi bilo ni kulturnog razvoja odvojenog od biološkog egzistiranja. Ruke stoje na toj granici između biološke i filozofske antropologije budući da vispreno egzistiraju s obje strane. Spretna upotreba ruke zajedno s upotrebom alata kreira izrazito bitan suodnos ruka – mozak - um što u konačnici rezultira stvaranjem naše bogate kolektivne ljudske kulture. Materijalna kultura postoji izvan naših tijela u raznim artefaktima, najvažnije u pismu, a svemu tome prethodi vješta upotreba ruku. Ljudska ruka se može razvijati u bilo kojem smjeru koji će biti koristan i zbog toga u našem kolektivnom sjećanja ona postoji kao temeljni signal samosvjesnog djelovanja i izraz naše ljudske kreativnosti.

Ruka i rukopis

Rad s rukopisima i odrastanje uz oca koji je sav svoj životni vijek posvetio radu rukom povelo me je ka tome da se i sam zapitam da li čovjek misli glavom ili rukom. Često bi se otac šalio da sam filozof aludirajući da ja umijem teorijski i verbalno misliti, no s druge strane on je taj koji misli rukama i posredstvom njih oblikuje materijalni svijet što me sve više privlačilo i u meni budilo želju da počnem misliti rukama. Opet, u radu s ranim prepisima mushafa uvidio sam koliko stil pisanja, te oblici harfova, su zapravo uvjetovani odnosom ruke i materijala s kojim ona dolazi u dodir. Pergament je materijal koji ruci nije baš olako davao priliku da vrši linijske poteze ispisivanja teksta kako god je to bilo zamišljeno. Zbog specifičnosti materijala tekst je više bio kurzivan a ruka je u dodiru s pergamentom pokazivala kako umije biti adaptivna i prilagodljiva prostoru i materijalu. Glede govora o Kur'anu uvijek je ili često akcenat na učačima i tumačima, no primarni pokretači cjelokupnog procesa kur'anske polu-usmene tradicije su bili pisari o kojima individualno zapravo vrlo malo znamo. Ono o čemu imamo znanja jeste trag njihovih ruku i zapravo na temelju ruke možete pratiti u starim prepisima individualnost i automnost svakog pisara. Uz postojanje određenih standarda često rane prepise mushafa prepisuje više ruku, a s obzirom da ne znamo imena tih ljudi niti imamo njihove biografije onda govorimo kako je ruka A prepisala te i te stranice, ruka B te, a ruka C opet te. U tom radu s ranim prepisima mushafa doslovno sam prvi put počeo na čovjeka gledati i zamišljati njegovu osobenost posredstvom ruke. Ona je o tim ljudima ostavila tragove pomno ispisanih linija na pergamentu. Ruka kao majka svih alatki, govorili su mi ti prepisi, svjedok je spretnosti i vještine, čovjekove sposobnosti da se adaptira ambijentu materijala s kojima radi ali i da posredstvom ruke stvara osjećaj o sebi. Ekranizirana televizijska serija i crtani The Addams Family uz koji sam odrastao ima jedan poseban lik, Thing (Stvar). Ko je gledao ovo ostvarenje zna o čemu govorim, no za one koji nisu, pa Thing je šaka koja djeluje sasvim automno i zapravo se ponaša kao osoba iako nema ostatak tijela. Ruka je za mene simbol samosvjesnog djelovanja, ništa manje i ništa više. Ljudi po načelu imaju sposobnost da djeluju umjesto da samo reagiraju na svoju okolinu. Ta blagodat djelovanja ogleda se u ruci koja djeluje na promjene u materijalnom svijetu koji nas okružuje, te djeluje kao realizacija naše svijesti. No, o ruci svako ima neko zasebno mišljenje, pa da vidimo šta to ljudi koji svakodnevno misle svojim rukama imaju o njima reći.

Pokretačka moć ruke

 U Berlinu živi jedna ruka što u tišini komponuje i stvara izvrsna muzička djela, ruka Sanela Sabitovića, izvrsnog maestra žičanog instrumenta. Ruka i njeni prsti dovode stvari u pokret, a u dodiru sa žicom nastaju blagodareni tonovi različitih osobina: visine, dužine, jačine itd. O tom pokretu ruke Sanel kazuje: „Kad pokrećemo prste dok trzamo žice na gitari stvaramo frekvencije što dolaze do naših ušiju u vidu različitih tonova. Red tonova čine motiv, više motiva čine melodiju i nastaje muzička kompozicija. Ton je osnovni materijal muzike, pa kakav je on, takva je i muzika. Držanje instrumenta, položaj lijeve i desne ruke, je proces koji iziskuje vještinu, disciplinu i strpljivost a bez toga nema ni inspirativnog muzičkog djela. Školovani pokret ruke je manifestacija našeg „Ja“ i Božijeg djela stvaranja, pa je za mene ruka prije svega pokretačka moć“.

Promjena se dešava kroz djelo

Moj drugi sagovornik o ruci je na adresi u Štokholmu. Riječ je o mladom momku Eminu Mahmutoviću koji svoje mladalačko doba provodi učeći da misli rukom. I on je, kako veli u našem razgovoru, dosta toga shvatio kada je svojim rukama došao u dodir s materijalima koji ga zanimaju i s kojima želi raditi, te stvarati promjene. Ruke za ljude imaju raznolike simbole, a za Emina one predstavljaju ono osnovno, simbol rada ali i da svaka pozitivna promjena na koju je čovjek pozvan da čini se zasniva na djelu ruku. Na tom tragu Emin mi kazuje: „U Kur’anu Allah kaže da neće promijeniti stanje jednog naroda dok oni ne promijene sebe. Meni je to oduvijek bila poruka koja nas uči da uspjeh ne dolazi samo imanjem želje i upućivanjem dove. Promjena nastupa kroz rad i trud vlastitih ruku. Čovjek može misliti i željeti ali ruke su te koje prave promjenu pri prvom stisku ili dodiru s materijalnim. Poslanik Sulejman, a. s., molio je Allaha da mu podari veliko carstvo, ali je svojim rukama gradio i djelovao. To su bile poruke koje su mene nagnale da napravim prve korake ka promjeni. Shvatio sam da kako već dugo razmišljam o tome da počnem krojiti i stvarati dezene da je sada prilika da te svoje ideje počnem misliti i rukama. To je zanat kroz koji želim graditi svoju budućnost. Tek kada sam uzeo iglu u ruke, kada sam osjetio tu moć dodira, ruke koja kao da misli za mene, shvatio sam da se promjena dešava upravo kroz djelo. Kako sam počeo raditi direktno s rukama i krojiti materijale zapravo sam shvatio da sam više naučio radeći rukama negoli kroz društvene mreže i knjige. Upravo zato danas na svaki projekat gledam kao priliku da naučim nešto novo i svojim rukama stvorim jednu korist za sebe i druge. Na umu mi je još jedno kazivanje, o Zul-Karnejnu. On je svojim znanjem i rukama pomogao narodu gradeći zid, pa baš tako i ja želim da ono što stvaram nosi vrijednost, priču i svrhu. Sve to počiva na rukama, a u islamu su ruke emanet a čovjek će biti pitan kako ih je koristio“.

Božiji dar vještosti

Iz Štokholma se selimo u Sarajevo, a tu nas čeka Adis Lukač. Njegove ruke su već odavno autonomne i misle što mi obični ljudi često ni glavom ne umijemo osmisliti. Rođen je u Sarajevu 1982. godine, a magistrirao je na Akademiji likovnih umjetnosti na Odsjeku skulpture. Autor je spomenika prvom bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću u Tuzli, biste narodnom heroju Ivanu Goranu Kovačiću u Sarajevu, te reljefa Hasanaginica postavljenom u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Smatrao sam da ukoliko je neko pozvan da nešto prozbori o ruci pa to je onda upravo ovaj čovjek. U našem razgovoru Adis se osvrnuo kako ruka za njega prevashodno predstavlja Božiji dar vještosti: „ Ruka je za mene jedna od neizbrojnih Božijih milosti, te kao takva posebnu ulogu ima u svijetu umjetnosti. Ideja, nadahnuće, inspiracija i sve ono što klija u duši likovnog umjetnika konačni izraz i formu, moglo bi se reći rađanje, dobije kroz vještost (Božiji dar) u ruci koja prevodi stanje duše u određenom mediju. Oduševljava činjenica da su ruke ovaj svijet ukrasile kroz umjetnost, arhitekturu i sl. a sve to kroz prizmu čiste Božije milosti za koju se opet tim podignutim rukama zahvaljujemo svjesni da se nikada dovoljno zahvaliti ne možemo“. Umjetnička ruka je posebna jer ona umije da se otme i napravi neke neočekivane poteze kojim uljepšava našu okolinu i pobuđuje našu svijest. Uz umjetničku ruku slušamo riječi nadahnuće, a kako Adis veli, ta ruka je svjedočanstvo Božijeg dara vještosti.

Primarni alat

Iz Sarajeva se selimo na jug, a gdje drugo negoli u Mostar. Tamo nas čekaju vješte ruke Haruna Hasanagića, čovjeka koji od drveta stvara predmete izrazite estetske vrijednosti. Ukoliko sumnjate pa posjetite Civilisation Mostar i uvjerite se šta nam to sve ljudske ruke umiju podariti. Iako tu našu Hercegovinu povezujemo s kamenjarom, Harun hercegovačku ljepotu ispisuje kroz drvo. O rukama veli: „U mom životu ruka zauzima veoma važno mjesto među svim drugim blagodatima. Ona mi je primarni alat za rad bez kojeg ne bih znao koristiti sve druge alate koji su mi potrebni za moje drvorezbarske rabote. Nekada imam osjećaj kako ruka sama nauči kako se rukuje s desetinama različitih vrsta dlijeta, kao da ima svoju vlastitu memoriju i osjećaj za svaki od njih - džaba meni svaki dezen koji mi padne na pamet dok ruke ne steknu osjećaj za rad. Kada rezbarenje ne ide kako treba, prvo što primijetim je neki nedefinisan ali nepogrešivo loš osjećaj pod rukom. Izgled rezbarenih zdjela, daski i kutija je ono što prvo privuče ljude ka nekom mom radu, a prva sljedeća stvar koja se desi je opipavanje površine svakog rada i mušterijino traganje za osjećajem satenske glatkosti drveta koji ovjerava svaku kupovinu. Treća stvar koja mi je pala na pamet je to koliko su moje ruke pretrpjele i na šta su se sve navikle za sve ove godine koje se bavim drvorezbarstvom - nezgode se dešavaju i u početku svaka porezotina i šav na šakama su mi bila tragedija. Danas imam desetine što većih što manjih ožiljaka na rukama a često znam raditi i da ne primijetim da sam se ozlijedio. Kada razmišljam o cijeni onoga što prodajem, počesto kažem sebi kako mušterije iz mojih ruminacija plaćaju i svaku povredu i žulj na ruci koji sam napravio kako bih se naučio da radim to što radim“.

Glava i ruka kao jedno

Nakon Mostara put nas navodi ka Zenici, a tamo nas čekaju vrijedne radničke ruke Lejle Selimović. To je žena koja je spojila um i ruke u jedno. Od prava do virtualnog naziva restolarka riječ je o osobi koja vješto operiše stare i dotrajale komade stolica kojima udiše novi život. Družeći se s njom naučite da ruke umiju biti i medij koji ne samo da stvara nešto novo već i djela ranijih ruku nanovo vraća u život i daje im jedan novi pečat. Ko o tome bolje da zbori nego upravo Lejla: „Pored toga što su meni lično vizuelno najljepši dio ljudskog tijela upravo ruke one su mi oduvijek predstavljale simbol stvaranja, vještine i snage. Volim raditi rukama, volim zaprljati ruke, jer baš taj rad mi daje jednu posebnu vrstu slobode. Rad rukama stvara osjećaj slobode. Radeći restauraciju namještaja uvjerila sam se da je za sastavljanje jedne kompleksnije stare stolice nekada potrebno više umnog naprezanja negoli za polaganje ispita na fakultetu. Zbog toga smatram kako tom odnosu glave i ruke je nešto čemu bi trebalo posvetiti više pažnje, te pronaći adekvatan balans između zanatskih i društvenih profesija. Svjedoci smo kako se u našem društvu s nekom vrstom omalovažavanja gledalo na zanatlije, ljude koji hljeb zarađuju rukama. Jedno vrijeme je gotovo pa bila sramota poslati dijete na zanat. Na to se gledalo kao nešto što je rezervisano samo za loše đake. Beskrajno sam zahvalna što me Bog počastio spretnim i vrijednim rukama, koje mogu napraviti, popraviti, oslikati, stvarati, te upravo kreirati dosta toga lijepog i korisnog. Uvijek kažem, hvala Bogu pa imamo ruke, jer najbolja halal zarada je ona koju čovjek napravi i zaradi svojim rukama".