Sevap od sedam kora

 

Rudar ni po čemu nije drugačiji od drugih, izuzev možda što je slobodan i što silazeći u zemljina njedra istinski osjeća da je na Božijem putu, da čini sevap za koji nema adekvatne cijene na ovom svijetu

Veli se za rudare da su povezani sudbinom i vjerom kao nijedan drugi red radnika. Ko god je u porodici imao rudare zna vrlo dobro kako su rudari nerijetko znali bivati nosioci društvenih promjena, onda kada su to teška vremena zahtijevala. Uostalom, Dan rudara je 21. decembra, a ustanovljen po generalnom štrajku rudara koji se odvio u decembru mjesecu 1920. godine. Iz njega se izrodila čuvena Husinska buna. Baš u Tuzli, gdje se nalazi poznati rudnik uglja “Kreka” i gdje su prve tone uglja iskopane davne 1884. godine, stoji nacionalni spomenik palim rudarima u Husinskoj buni. Taj visoki i gordi spomenik svjedoči jednom vremenu, u kojem su rudari preuzimali ulogu heroja, te na svoja pleća stavljali breme društvenih promjena. Nacionalni spomenik u Tuzli tematski predstavlja rudara što ispušta rudarski alat lijevom rukom dok desnom podiže pušku prema nebu. Simbolična je to slika rudara koji doživljava transformaciju iz rudara u borca. U narodu postoji to, još uvijek neugaslo kolektivno sjećanje, kako su rudari simbol borbe za socijalnu pravdu. Svjedoči tome i kuća Jure Ružića na Husinu. Ona nikada nije postala materijalizovani simbol stvaranja rudara heroja, no u zapisanim arhivima je ostala zapamćena kao štab štrajkača, mjesto okupljanja rudara koji su 20-ih godina prošloga vijeka za vrijeme prve Jugoslavije digli bunu zarad stvaranja pravednijeg radničkog statusa. Čak i danas, kada se uloga rudara uveliko promijenila u odnosu na nekadašnja vremena, i dalje se osjeti poštovanje kada god i ma gdje god da se ta riječ izusti. Tone i tone uglja iz „Kreke” gradile su čitave gradove, kao i mnoga rudarska naselja i sela. Veliki je to sevap, a iza toga je prije svega stajao rudar, jedan običan čovjek, ispunjen slobodom i čvrstom vjerom da čini ovodunjalučko i ahiretsko dobro. Sve bi to izgledalo nemoguće da rudare kroz historiju nije krasilo nešto što nije tako jednostavno osjetiti u drugim radnim kolektivima, a to je snažno zajedništvo i vjera ispunjena izrazitom odgovornošću prema komoratima i zajednici. Sarajevski list piše 1881. kako je poznata stvar da su rudari, kojima život uvijek o koncu visi, svugdje pobožni ljudi. Duboko u njedrima zemlje Bosna se brani, pisalo se 90-ih godina. Istina je da su rudnici bosanska njedra, a mnogi koji tamo zalaze stupanjem mjeseca ramazana osjećaju ispunjenost slobodom, da su tu Božijom sudbom i na Božijem putu. Zašto je to tako, dijelom se odgovor može naći i u njihovoj vjeri i načinu na koji je oni razumijevaju. O tome i jeste ovaj tekst - o rudarskoj svjesnosti da služeći zajednici čine nemjerljivo dobro, te intimnosti jame što se čvrsto našla u stisku s postom - toj izrazito intimnoj pobožnosti.

Čvrsta vjera u život

U okviru „Kreke“ djeluje nekoliko rudnika, a jedan od njih svake godine popuni medijske naslove po sjećanju na tu kobnu nedjelju, 26. augusta 1990. godine, a to je rudnik Mramor. Tada je u rudniku Dobrnja-Jug u Mramoru, u ranim jutarnjim satima eksplodirala ugljena prašina i, nažalost, odnijela stotinu osamdeset mladih života. Bila je to najmlađa rudarska smjena koja je ostavila samo jednog preživjelog, Smaila Imamovića. Rudnik Mramor se tada dijelio na rudnik Dobrnja-Jug, koji je doslovce nestao tog ljeta 1990. godine, a ostao je rudarski kompleks Dobrnja-Sjever. Na putu prema rudniku lignita u Mramoru, Dobrnja-Sjever, prolazite pored nekadašnjeg rudnika Dobrnja-Jug čiji kompleks stoji uzvišeno i ravno sa sjevernim dijelom koji danas radi i funkcioniše. U razgovoru s predsjednikom Sindikata podružnice rudnika Mramor Damirom Brašnjićem, te pitanjem šta je s južnog dijela, on se odmah prisjetio kako je njegova sudbina uveliko odredila i njegov život. Veli, „Dobrnja-Jug je sve zatrpala i progutala, a time odnijela i život mog oca“. No, to ga nije pokolebalo da i sam odabere rudarski put, te nastavi tradiciju rudarenja u mramorskoj žili, jer kako dodaje, „to je posao od posebnog značaja za širu društvenu zajednicu“. Kao u romanu Emira Zole „Germinal“, rudnik u očima jednog vanjskog posmatrača koji nikada nije kročio u jamu djeluje poput „proždrljive zvijeri, koja se tu šćućurila da ždere ljude“. No, ipak posjeta rudniku Dobrnja-Sjever izaziva u čovjeku tu jednu simboliku strahopoštovanja, kako prema čovjeku koji silazi pod zemlju u njena njedra tako i prema samoj zemlji koja je neiscrpni izvor blagodati za sve nas što živimo ponad nje. Geografski prostor između južnog i sjevernog dijela svjedoči i podsjeća rudare ove žile kako se život umije ugasiti u jednoj sekundi, ali i ljudskoj volji da nastavi sa životom. Tu možete svjedočiti snazi vjere čovjeka u život i sevap koji čini društvu omogućavajući proizvodnju energije na čijim temeljima moderno društvo funkcioniše.

Čovjek je čovjeku oslonac

Rudari, ti tihi i radišni ljudi, vole kratkim rečenicama opisati posao kojim se bave. Nije ni lak ni jednostavan, no kako to kaže prvi kopač na komori Amer Hajdarević: „Rudar nosi u sebi prije svega tu jednu kolegijalnost, te odgovornost prema drugome. Sve je to Božija volja, i svi mi rudari smo na Božijem putu. Tako nam je propisano, taki nas je pos'o zatrefio, ništa mi nismo drugačiji“. I istina, u čekaonici gdje treba da dođe druga smjena i da se obavi prozivka prije negoli se krene stotinu osamdeset metara pod zemlju, u lijevom uglu velikim slovima piše poznati rudarski pozdrav: SRETNO! I dok se smjenjuju prva i druga smjena hodnicima se može čuti kako rudari iz prve smjene govore „Sretno“ komoratima koji tek treba da krenu pod zemlju. Riječ je to koja u rudarskom svijetu objedinjuje životnu svijest o prolaznosti života i riziku s kojim se suočava svako ko odlazi u rudarsku žilu. Dugogodišnji jamski radnik Dino Suljić iz Dobrnje govori da je to pozdrav kojim se ujedno jača kolektivni duh i slavi život: „Kada čujete rudara da kaže sretno znajte da vam je poželio sve ono najbitnije što čovjek može poželjeti jedan drugom – život. To su riječi koje imaju težinu, kao jedna kratka molitva da nas Bog na kraju smjene sve okupi i da smo svi na broju, jer na kraju dana čovjek je jedan drugome oslonac“. U ramazanu, mubarek mjesecu posta, često osjetimo izrazit vid zajedništva, više se ljudi posjećuju i potpomažu, pa nam to često najviše i nedostaje. U ramazanu se skuplja zekat, vitre, udjeljuje sadaka, organizuju iftari, tako da se razvija i čuva svijest o životu u zajednici, te brizi za drugoga. Rudari vas tome mogu naučiti vrlo brzo, jer oni žive kao jedna čvrsta zajednica koja stoji svaki dan posafana rame uz rame ispod zemlje, s brigom o životu drugih i voljom da doprinesu razvoju šire zajednice. U razgovoru s rudarima stječe se dojam o postojanju izrazite svijesti kako je čin silaska u jamu svakodnevno ubiranje sevapa, a o tome je zborio i predsjednik Sindikata rudnika „Kreka“, Senad Sejdić: „Ramazan je mjesec posta i buđenja svijesti o zajednici, a rudari su poseban kolektiv koji svoj karakter formiraju u zajedništvu radeći u korist svojih porodica, ali i društva. Ovaj posao sigurno nosi posebne sevape, koji su ovosvjetski nemjerljivi. Rudar je čovjek koji svakodnevno nosi tu svijest o radu za boljitak društva, i za izgradnju države. To je posao koji nam proizvodi energiju, i smatram da kao takav zaista nosi posebne sevape i nagradu, kako ovosvjetsku tako i onosvjetsku“.

Intimnost posta u jami

Glede samog posta, za rudare je to jedna potvrda njihove intimnosti u kojoj žive svakodnevno. Za nekoga ko se osjeća slobodnim mogli biste očekivati da jedva čeka da na sva usta priča bez zastajkivanja, no to ipak nije slučaj s rudarima. Tako kazuju narodna pripovijedanja, a u to sam se i sam dao uvjeriti. Snažne rudarske figure odavale su utisak vrlo staloženih i usmjerenih ljudi, koji u pravilu nisu nešto brbljiv svijet. Oni svoj posao doživljavaju vrlo intimno, pa se čini istinitom tvrdnja kako su rudari uglavnom jedan skroman, miran i brižan radnički kolektiv. Kako silazite dublje u jamsku žilu, raste zagušljiva vrućina, a pod teretom sve te zemlje, život vam biva daleko od bilo kakve pomisli za javnom pojavom i spektaklima društvenih mreža. U tom ozračju rudari doživljaju post baš kao što se navodi u poznatom predanju, da je post Božiji i da pripada Njemu, a ne čovjeku. Različita su tumačenja ove predaje, no u rudarskom svijetu praksa svjedoči da post pripada Bogu tako što on biva intiman. U njemu se nalazi motiv i volja da budete bolji, ali bez potrebe za pokazivanjem. U centru rudarskog posta su djela, a ne riječi i slikanje. Prije negoli je počela prozivka druge smjene, dio komorata se već bio okupio. Tema je bila upravo post, i to u šaljivom tonu. Komentarisana je jedna fotografija na kojoj je naglašeno kako je okončan i peti iftar uz priloženu sofru. Za rudarski svijet takav vid posta je čudan. U prolazu jedan rudar komentariše: „Baš maloprije se smijemo, neko stavio fotografiju pa piše peti iftar“. Dok sjedimo u kancelariji koja stoji tik uz čekaonicu, uposlenik rudnika Mramor, gospodin Nedim Mutapčić kazuje koju riječ o intimnosti posta: „Meni taj način pokazivanja posta nije pravi doživljaj posta, jer to je vrlo intimno. Post je nešto što se podrazumijeva, nešto što se mora, osjeti se ta ljepota, nešto ima tu. O tome ne treba ni pričati, po meni je to lično, vrlo osobna stvar“, pa nastavlja: „Meni to ne ide, sve to slikanje, nije mi to pravi doživljaj posta, jer to je vrlo intimno. Možda Bog bolje priznaje intiman post u jami, pa i čovjek se može ljepše osjećati. Taj post u jami je daleko od javnosti, između tebe i Boga, a tu su i tvoji komorati koji poste ili ne poste, ali svako svakoga poštuje i to je pozitivno. Mi smo tu na radnom mjestu, i ne vidim ništa drugačije, niti se prema nama neko drugačije odnosi“. I drugi vele kako ne vole snimanje i fotografisanje, da je to ipak malo previše, sve te društvene mreže i javno pokazivanje svakog komada životne svakodnevnice. „Ja podržavam recimo ovako neki list i, da je to nešto oficijalno, ali ove društvene mreže mi se ne dopadaju. One su neobuzdane i kvare mi intimni momenat posta. Post je teško nekom objasniti, naprosto to onaj ko posti može razumjeti o čemu se priča“, dodaje predsjednik Sindikata podružnice rudnika Mramor.

 

Post ispunjen prašinom i prljavim zrakom

Dok mi koji radimo ugodnije poslove često se pitamo da li ćemo imati vremena da stignemo na iftar rudar nema tu priliku. Radi se u tri smjene, pa koga kači druga ili treća valja mu u prašnjavoj jami iftariti ili sehuriti. Nekada budu organizovani iftari, no većinom rudar svoj post započinje ili završava intimno uz podršku svojih komorata. U čekaonici se već okupljaju rudari koji se spremaju za odlazak u drugu smjenu, a među njima je i ranije spomenuti Amer Hajdarević, rodom iz Gornje Tuzle. On je kako veli prethodno radio na građevini, a odatle se uputio u život pod zemljom. No, neovisno o njegovim poslovima uvijek je kaže bio posvećen postu tokom ramazana i to je jedan njegov stalni životni kontinuitet. O svom rodnom kraju napominje: „Mi smo poznati po upražnjavanju posta tokom ramazana, neovisno šta se radi i gdje se radi“. O postu u jami, te po čemu se odlikuje u odnosu na poslove iznad zemlje kazuje: „U jami je drugačija atmosfera, zrak je prljaviji, topliji, puno je prašine, ali uz dobar nijet sve se može. Zadesi se nekad da je iftar u jami. No, sve ima svoje. Rudari su kolegijalni, pa oni koji ne poste te u početku smjene poštede, dok ne dođe vrijeme iftara. Dobro je, može se, samo čvrsta volja i podrška koju pružamo jedan drugom“. Rudare sam čin posta obveseljava, a o tome govori gospodin Damir Brašnjić riječima: „Post u ramazanu je nešto što nas čini dodatno ispunjenim da radimo svoje zadatke, te nas dodatno motiviše. Težina posla koji radimo uz post daje nam jednu snagu i duhovnu motivaciju i smiraj, jer raditi fizičke poslove i biti izložen fizičkom radu a postiti mogu slobodno kazati je malo teško. No, rudar to radi bez pola muke, mi smo jaki i fizički i mentalno. Ovo je mjesec gdje mi pored svih teškoća s kojima se susrećemo na kraju uživamo u postu“. Po tome je možda rudar nekada specifičan, ili barem pripada toj kategoriji ljudi koji u velikom broju sati zapravo svoju vjeru živi vrlo intimno. Post dodatno osnažuje rudarsku svijest ili rudarske zakone, u kojima se živi svijet o kolektivnom. Ono što je pod zemljom podrazumijeva se da pripada svima, te da služi zajednici, a ne pojedincu. Upravo se u njedrima zemlje stapaju svijest i granica o zajedničkom i intimnom prostoru. Komorati su tvoj džemat i zajednica, vele rudari rudnika Mramor, a post je snaga volje i vjere, tihi heroizam koji se ne vidi na površini, no osjeti se svakim stiskom ruke i sa svakim „Sretno“ što se prolomi hodnicima dok jedna smjena zamjenjuje drugu.