Pax Bosniana

 

Povijesni točak odista nekada ostavlja takav dojam kod čovjeka da jedino što može pomisliti je kako taj točak stalno ide istim putem. Posebno se to tako čini kada je riječ o sudbinama zajednica i njihovom političkom životu. Točak je tu sporiji, pa se i bilo kakve promjene unutar sto i više godina čine gotovo neznatnim. Od tud povlačimo paralele, uzimamo pouke, no nošeni strujom vremena ne opažamo uvijek razlike što nosi svako vrijeme u odnosu na prošlo. Kada je riječ o povijesnom toku stasavanja jedne političke zajednice nekada se, dok kopamo i rovarimo po arhivama, čini kao da je sve isto. Fraze i riječi koje se ponavljaju, dobre ili zle, odaju dojam istosti, a što nije nužno tako. Govorimo li o bošnjačkoj političkoj zajednici i njenom kolektivnom sjećanju neke paralele se mogu povući između kalajevskog bošnjaštva, uspostavljanja prve Jugoslavije i stvaranje JMO, druge Jugoslavija i priznavanje Muslimanske nacije, njeno raspada i formiranja dejtonske Bosne i Hercegovine. Svi ovi procesi imaju određene sličnosti ali i razlike. Od težnje Monarhije, da potisne nadiranje hrvatskog i srpskog nacionalizma što su nadjačavale ideje o ilirizmu i jugoslavenstvu, pa do stvaranje dejtonske Bosne i Hercegovine proteći će malo više od jednog stoljeća. U tom periodu bošnjačka politička zajednica formirat će svoje konture, a time i određenu političku kulturu. Unutar te kulture potekle su različite interne političke varijacije, ali uvijek s jednim jasnim ciljem, očuvanjem Bosne unutar njenih tradicionalnih granica. Struje vremena nisu uvijek bile iste, pa od majskog izdanja JMO glasila 1921. godine što donosi naslov “Mora se protestirati”, do SNSD-ove upotrebe, koji već put, narativa o islamskoj prijetnji taman je prošlo malo više od jednog stoljeća. Kada čovjek vidi trenutna populistička strujanja nošena na valu antimigrantskih politika zaista se može zapitati kao i svojevremeno Jergovićev tekst,  “Može li čovjek biti musliman”? Odgovori će varirati, ovisno o tome koga pitate. Kada je Sakib Korkut te 1921. godine napisao tekst “Mora se protestirati” on je reagovao na ton kojim se vodila polemika s poslanicima iz Južne Srbije, koji su uzgred bili muslimani. Zapravo, nije to ni bila polemika, već cijeli jedan javni istup vrijeđanja koji je sadržavao fraze “bezmilosrdna dezaneksija” i “azijatski ostatak”, što je kako veli Korkut u njemu izazivalo mrak pred očima. Sljedstveno tome on poziva na razboritost, te da državi ništa ne služi huškanje i pozivanje na istrebljenje. Riječ je bilo o glasanju povodom ukidanja čifčijskih odnosa, pa kada su muslimanski poslanici Južne Srbije glasali protiv odmah se u javnosti pojavio narativ o “drugosti” i stranom azijskom elementu koji je relikt ostavštine osmanske okupacije. U okviru tog radikalnog političkog tonaliteta i težnje muslimana za osiguranjem svoje sigurne pozicije unutar prve Jugoslavije časopis “Pravda” nam donosi još nekoliko vrijednih zapisa, koji će nam pomoći da napravimo neke paralelizme, no takođe i da uvidimo razlike. Od jugoslavenstva i rasprava o narodnom jedinstvu do izrazito čvrste strukture konsocijacijskog uređenja Bosna i Hercegovina je prolazila različite etape, te je neumoljivo gazila kroz različite vremenske epohe političkog uređenja. Ovisno o vremenu i političkim strujanjima, unutrašnjim i vanjskim, retorika o radikalnim ali i dobrim muslimanima vrevno se koristila zarad ostvarenja određenih političkih namjera. Nekada da se stvori narodni antagonizam, a nekada da se muslimanska zajednica privoli u integracijske okvire koji bi poništili njen potencijal političkog subjektiviteta. Političko formulisanje bosanskih muslimana pratile su suprotstavljenje težnje vanjskih utjecaja za njihovom asimilijacijom ili integracijom, pa shodno tome i retorika i ton kojim se odnosilo prema muslimanima Bosne uveliko je ovisilo o krajnjim političkim ciljevima. Da li je islam dobar ili loš nije nužno moralo predstavljati stvarni sud već samo jedan instrumentarij kojim se kreirala šira politička situacija i geografska mapa.     

 

(Nad)konfesionalno uzdizanje

 

Od Krfske deklaracije 1917. godine i formirnja prve Jugoslavije dolazi do sukoba različitih političkih kultura. Jugoslavenski odbor je podržavao organizaciju buduće države na federalnim ili konfederacijskim osnovama, dok je srpska strana s Nikolom Pašićem težila jačoj centraliziranoj državi. Za JMO, neophodno je bilo sačuvati muslimanski identitet koji je bio ugrožen, ali se ne zalažu za konfesionalno uređenje stranaka. Naprotiv, u februarskom izdanju glasila “Vrijeme” 1919, kazuje se kako  “još i danas hoće stranke kod nas da se organizuju na konfesionalnoj bazi”, pa tome treba “na put stati”.  U istom broju upućuju se kritike prema Stojanu Protiću, prvom predsjedniku Vlade Kraljevine SHS, koji se hvalisao kako u državnom kabinetu hriščanske države ima jedan muslimanski predstavnik. Iako je Protić zauzimao jedan pomirljiv stav prema muslimanima, JMO vidi problem u ovoj izjavi. Kraljevina SHS treba da ima nacionalni karakter a ne konfesionalni i, tome bi valjalo težiti. To strujanje loše se odnosilo i na samu muslimansku zajednicu, jer kako se veli u glasilu “Vrijeme”: “Fraza da su muslimani zreli za Aziju postala je uobičajena među nama, jer čak i u današnjem demokratskom dobu, u kojem je trijumfovala ideja nacionalnosti, oni se žele grupirati na vjerskoj osnovi. Više puta smo opovrgnuli ovu tvrdnju i izjavili da su muslimani prisiljeni na ovaj korak jer su i svi naši ostali sunarodnici u praksi konfesionalno opredijeljeni, iako uvijek govore o nacionalnosti. Događaji posljednjih nekoliko dana pružili su nam odličnu podršku za našu tvrdnju”. Postoji izvjestan žal što je Bosna podijeljenja u unutrašnjosti po konfesionalnoj liniji:”Bosna je danas potpuno konfesionalna: kako mi, tako i Hrvati-katolici i Srbi-pravoslavni”. Muslimanski predvodnici tadašnjih godina osjećaju se stješteno, u sukobu dvaju različitih političkih kultura, hrvatske i srpske, usljed čega je trpilo jugoslavenstvo a time i muslimanstvo. U “Pravdi” se 1921. godine nedvosmisleno navodi da je opredjeljenje u JMO za jugoslavenstvo pragmatični a ne ideološki čin. Jugoslavenstvo prve Jugoslavije trebalo je smiriti dva sukobljena nacionalizma, hrvatski i srpski, te izroditi “ideju narodnog jedinstva i slobodne narodne države”. Ta dva nacionalizma su se borila za supremaciju u BiH, a časopis “Pravda” vidi u konačnici u tome negativan ishod po muslimane. Tih godina JMO insistira na autonomnosti BiH, protiv dokidanja pokrajinske posebnosti BiH pri čemu na lokalnom su suprotstavljeni radikalskim predvodnikom iz BiH, Milanom Srškićem. Narativi koji se javljaju u javnosti kao što su fraze “bezmilosrdna dezaneksija” i “azijatski ostatak”, “muslimani zreli za Aziju” kod muslimana izazivaju protest  ali i političko opredjeljenje insistiranja na bosanskoj teritorijalnoj autonomiji i na stvaranju ravnoteže između hrvatske i srpske političke kulture.

 

Orijentalne crte bosanskog mentaliteta

 

Na tom nekom tragu radikalnih narativa da su muslimani “azijatski ostatak” formiran je vremenom i narativ o samoj Bosni koja se prepoznaje po bosanskom mentalitetu kojeg karakteriziraju neke orijentalne crte. Orijentalno se ovdje prepoznaje kao koncept nazadnosti, nepostojanja ekonomskog i kulturalnog razvoja. O tome dobar uvid nudi jedan stari intervju u beogradskom časopisu NIN iz maja mjeseca 1964. godine. Razgovor vodi urednik NIN-a Sergije Lukač s Hasanom Brkićem, tadašnjim predsjednikom Izvršnog vijeća SR BiH. Prilog je pozitivnog karaktera, govori se o industrijskom razvoju BiH pa je i naslov “Jedna nova Bosna i Hercegovina”. No, nakon niza pitanja upućenih Hasanu Brkiću slijedi podnaslov “Bosanski mentalitet stvar prošlosti” u kojem urednik NIN-a sugerišu da u narodnoj, gotovo pa kafanskoj kulturi, na republičkoj i izvanrepubličkoj razini, kolaju vicevi o bosanskom mentalitetu kojeg karakteriziraju orijentalne crte. Po odgovoru Hasana Brkića BiH je promijenila tu sliku, te više ne može biti govora o tome. Industrijski se razvija, urbanizara, djeluju visokoškolske ustanove, sve što se pretpostavlja da nije kompatibilno s orijentalnim kulturnim crtama. Naprosto, orijentalno se u ovom razgovoru, javlja kao pežorativan pojam iako je u konačnici govor pozitivno usmjeren. BiH kako veli Hasan Brkić je doživjela kulturnu revoluciju, a ko čita članak iz podnaslova i pitanja da se razumjeti sugestija je ta kulturna revolucija rezultat raskrštavanja sa zaostalim orijentalnim kulturalnim crtama. No, ako se prebacimo na martovsko izdanje NIN-a iz 1992. godine i naslov “Nemirni pogledi” tadašnja muslimanska pozicija predvođena SDA nužno se orijentalizira te u konačnici završava na govoru o islamskoj prijetnji. U tom izdanju NIN-a piše se sljedeće: “Kada uskoro budu činili apsolutnu većinu u Bosni, Muslimani će, pod uslovom da se ostvari njihova koncepcija o građanskoj unitarnoj državi, moći na sasvim legalan i za Evropu prihvatljiv način u parlamentu da donesu bilo kakav zakon, pa i - šerijat”. Svojevremeno je i Vojo Kuprešanin, bivši visoki zvaničnik SDS-a,  na suđenju Ratku Mladiću pred Haškim tribunalom, govorio kako je ratni cilj 90-tih bilo sprječavanje Bošnjaka da formiraju islamsku državu. O tome za NIN 1994. govori Radovan Radinović, a fraze koje se javljaju u njegovom govoru su “instaliranje muslimanske države u bivšoj BiH”, “presjecanje zelene tranverzale”, “onemogućavanje instaliranja čiste muslimanske države”. U ovim narativima politička arena se konfesializira, a sukobi i prijepori pretvaraju u konfesionalne iz čega slijede i geografske mape po konfesionalnim linijama. U ovim portretiranjima orijent i islam stoje u simbiozi nasuprot civiliziranosti i napretka. Ukoliko Bosna napreduje i doživljava kulturalnu revoluciju pa onda je to odmak od zaostalog orijentalnog mentaliteta. Ukoliko se umjesto konfesionalnog naglašava nacionalno i politički subjektivitet onda to postaje prijetnja koja se, smatra se, može neutralisati prijetnjom islama. NIN-ovo pisanje 1991. pod naslovom “Mač islama u srcu Zapada” i “košmaru koji u glavi Evropljana rađa mač Islama” uveliko podsjeća na sadašnja strujanja populističkih krugovova nacionalno-konzervativnih grupacija. No, da će to dati nekog rezultata o tome se takođe mogu povući neke paralele. U služebnom dokumentu Tajna historija Dejtona izrađen za State Department navodi se da je konačni epilog potpisivanja Dejtona završio na sljedeći način: “Svaki balkanski lider vratio se kući s mnogo toga što je želio. Međutim, bilo je i nekih ozbiljnih gubitnika, posebno bosanskih Srba, koji su izjurili iz Daytona gotovo sa svime osim s mirom na umu”. Dejtonski sporazum je zapravo potvrdio da smatranje da se politički ciljevi mogu stvoriti kreiranjem “islamskog” straha i prijetnje nisu siguran put ka njihovoj realizaciji.

 

Islamofobija u kuhinji nacional-konzervativizma

 

Bliže se parlamentarni izbori u Mađarskoj, a domaći politički akter SNSD na čelu s Miloradom Dodikom je politička stranka koja se stavlja u krug nacionalnih ideologija protivnih liberalnim ideologijama. To je zvanična tvrdnja. Pod nacionalnom ideologijom treba pratiti trag razvoja nacional-konzervativizma. Na tom planu čitamo izjavu SNSD-a: “Naša javnost mora znati da je ovo okupljanje koje se organizira kao dio američkih i mađarskih napora za profiliranje zajedničkih vrijednosti. A ovo je mađarska grana tog Trumpovog ili republikanskog napora”. Ta politička putanja ima i svoje ideologe, a na svjetskoj pozornici, ima tome već nekoliko godina, nju primarno oblikuje Yoram Hazony, autor knjige Vrlina nacionalizma. To je čovjek kojeg je Victor Orban rado ugostio. Knjiga Vrlina nacionalizma se u mnogo čemu tiče Bosne i Hercegovine. Osnovna ideja je vizija odbrane nacionalne suverenosti koju preotimaju nadnacionalne institucije, pa će Yoram na nekoliko mjesta u knjizi spomenuti BiH.  Njegov nacionalizam primarno počiva na tribalističkim vezama i gašenju poretka zasnovanog na postojanju nadnacionalnih institucija: EU, WTO, UN, ICJ itd.  Zapadni svijet svodi na stalnu borbu dvaju vrijednosnih sistema: nacionalnoga, u okviru koje svaka nacija brani svoju apsolutnu suverenost bez uplitanja nadnacionalnih institucija, i nadnacionalnoga, u moderno doba najprije zasnovanog na Ugovoru iz Maastrichta 1992. godine (EU),  koji podrazumijeva set nadnacionalnih mehanizama odlučivanja. Tako je nacionalizam vrlina, a nadnacionalne institucije su intervencije u lokalne tradicije čime se ukida princip suverenosti nacija. U nacional-konzervativnom svijetu rješenje je uvijek jednostavno: nacionalno je uvijek dobro jer je suverenističko, a nadnacionalno je loše jer je produžena ruka imperijalističkih stremljenja. Tu se pojavljuje i islam, pa od tud i SNSD-ova retorika o “radikalnom islamu” valja se posmatrati u okviru struja sadašnjeg vremena. U nacional-konzervativnoj kuhinji islam i liberalizam su dio općeg univerzalističkog instrumentarija koji je prevashodno antinacionalistički. Evropska unija se smatra glavnom psovkom protiv nacionalističkih suverenih stremljenja, te iz tog krila, a kojem upravo pripada i Orbanova Fidesz dolaze anti-EU krikovi. U ovom svjetonazoru, Srbija pod vodstvom Slobodana Miloševića, bila je samo žrtva globalnog poretka nadnacionalnih institucija. To je neki sadašnji salonski desni anti-imperijalizam u kojem su žrtve nacionalne suverene države i zajednice koje teže političkom samoodređenju. U knjizi „To Kill a Nation“ Michael Parenti, vokacijski ljevičar, za raspad Jugoslavije krivi Zapadni kolonijalizam zarad sprovedbe slobodno-tržišnih ideja, pa tu nanovo Bošnjaci postaju muslimanski fundamentalisti koji teže za uspostavom islamske države i širenja islamskog esktremizma. Salonsko politikanstvo desnih i lijevih krugova se umije sastati a islam se u obje varijante predstavlja opasnošću. Kada se povuku određene paralele vidljiv je i jedan paradoks. S jedne strane je strah od strukturne islamofobije kojom se Bošnjacima sužava politički subjektivitet a s druge opsesija da se igranjem na kartu islamske opasnosti mogu postići određeni poitički ciljevi. Taj paradoks zapravo kreira situaciju u kojoj se postavlja pitanje, da ukoliko stvarno sve te dekade postoji ta islamska prijetnja da li će baš novopolitičko trumpističko strujanje vidjeti potrebu za nekim mehanizmom za kontrolu muslimana unutar BiH? Ukoliko je Radovan Radinović vidio u FBiH mehanizam kontrole muslimana zašto neko smatra da onda u takvom slučaju bi disolucija BiH i stvaranje većinske muslimanske države nekome predstavljala dobar mehanizam kontrole.