Usmjerenost na sredstva i objekt rada a ne na čovjeka - primjer igre na sreću

 

Općine i gradovi nastavljaju dugogodišnji “rat” s pružaocima usluga igara na sreću. Povećanjem taksi u Bihaću zatvoreno dvanaest kladionica. Da li su na pomolu promjene?  

 

Objekti igara na sreću “krase” naše gradske ulice što vlasti tjera da iznalaze određena rješenja kako bi regulisali tu djelatnost. Kako i na koji način, ovisi o administrativno-političkoj organizaciji različitih nivoa države. Na lokalnom nivou ti regulatori se nominalno javljaju u vidu komunalnih taksi, i to je metod kojim se jedinice lokalne samouprave koriste pri regulisanju igara na sreću. Demokratska društva se mahom vode time da prohibicije ''grijeha'' nisu funkcionalne, pa se pravi jedan vid kompromisa s državom da zapravo „plaćate svoj grijeh“. Glede BiH, federalni „Zakon o igrama na sreću“ i „Zakon o porezu na dobit“ zaokružuju fiskalnu politiku ove oblasti. Općine i gradovi kao niži nivoi vlasti pokušavaju pronaći kakve-takve metke za paljbu. Jedinu ozbiljniju artiljeriju nalaze u komunalnim taksama, no tu nailaze na zid Ustavnog suda FBiH. Tokom prošle godine, grad Bihać, na čelu s gospodinom Elvedinom Sedićem, dobio je značajnu medijsku pažnju zahvaljujući odluci o povećanju komunalnih taksi priređivačima igara na sreću, što je rezultiralo smanjenju broja kladionica u gradu. To je izrodilo i građanske inicijative, da se po uzoru na Bihać, poduzmu istovjetne mjere. S tim u vezi razgovarali smo s različitim akterima ove priče: aktivistima, ekonomistima i advokatima, pa prenosimo njihova viđenja.

 

Prelomni momenat

Građanin Selmir Mujagić je pokrenuo inicijativu prema šezdeset i četiri općine u FBiH glede jačeg regulisanja igara na sreću. O tom građanskom aktivizmu kaže: „Prelomni momenat se desio nakon presude u Bihaću. Tada sam shvatio da je to trenutak koji se mora iskoristiti da se povežu ostale općine i da se ovaj put bitka konačno dobije“, tvrdi gospodin Mujagić, a potom nastavlja: „Posebno želim istaći da su institucije na lokalnom nivou pokazale visok stepen državnosti, odgovornosti i zrelosti, jer su u velikom broju općina bile izuzetno spremne, otvorene i susretljive da ovu inicijativu brzo razmotre i usvoje u interesu građana“.

 

Prema navodima ovog građanskog aktiviste, “prije inicijative kladionice su plaćale 2.000-3.000 maraka po prostoru, a danas 20.000 KM, te 5.000-6.000 maraka po aparatu”. Grad Bihać, kao ogledni primjer, regulisao je plaćanje komunalnih taksi na poslovni prostor u kojem se priređuju igre na sreću prema zonama. Iznos za nultu zonu je 20.000 KM, a najmanji iznos je za zonu III, 15.000 KM.

Pravac djelovanja je usmjeren na sam prostor gdje se odvijaju igre na sreću, što inicijator ove aktivnosti potvrđuje riječima: „Fokus inicijative od početka je bio legalan i institucionalan put: komunalne takse na prostore i aparate za igre na sreću. Mnogi pokušavaju skrenuti priču na online klađenje, ali realnost je da ovisnost gotovo uvijek počinje za fizičkim aparatom. Taj aparat traži prostor. Ako presiječete prostore, pravite preventivu i sprečavate da ljudi uopće uđu u sistem ovisnosti. Zato smatram da je sasijecanje fizičke mreže kladionica ključni korak.“ Na svom Facebook profilu on to sumira, jednom krilaticom, kako je “fizički prostor kladionice mamac, a aparat okidač”. Neke općine su vrlo brzo reagovale, te su izmijenile i dopunile odluke o visini komunalnih taksi, a Selmir Mujagić navodi da su već opipljivi i konkretni efekti: „Već imamo konkretne efekte, u Bihaću je zatvoreno 12 kladionica, u Bužimu dvije, u Zenici se jedna kladionica iselila.“

Mimo službene korespondencije s općinskim i gradskim vlastima gospodin Mujagić kaže da ga raduje organizacija ljudi na svakodnevnom nivou: „Posebno me ohrabrilo što su se ljudi sami organizovali, postavljali bilborde i pokretali lokalne akcije bez ikakvog poziva“. Uz to se obraća i široj društvenoj zajednici na intenzivniji angažman, pa između ostalog izdvaja poziv vjerskim zajednicima: „Zato sam pozvao Islamsku zajednicu, Pravoslavnu crkvu i Katoličku crkvu da koordinirano, na isti dan, sa svojih vjerskih govornica progovore o ovom problemu na hutbama, propovijedima i misama, i da zajednički pozovu na društvenu odgovornost i zaštitu porodice, jer sami možemo nešto, ali zajedno možemo sve. Zar ne bi bila snažna i lijepa poruka ovoj zemlji da izađe vijest da su Islamska zajednica, Pravoslavna crkva i Katolička crkva stale zajedno u odbranu porodice?“, pita se ovaj građanski aktivista.

Upravo riječima o kocki Selmir Mujagić zaključuje zašto je ova tematika važna: „To je tiha epidemija. Svako dijete ove države mora biti sigurno. Bilo da se zove Muhamed, Marija, Ivan, Nikola, Petar, Sava ili Anita“. Na pitanje da li je ovo politika prohibicije odgovara: „Ovo nije politika zabrana, već politika transformacije iz ekonomije ovisnosti u ekonomiju rada, dostojanstva i stvarne vrijednosti“.

Diranje u osinje gnijezdo

Tokom mjeseca decembra prošle godine mogli su se čitati naslovi u medijima kako je Grad Bihać usljed povećanja komunalnih taksi doveo do toga da su pojedine kladionice stavile ključ u bravu. Prema izjavi gradonačelnika Bihaća Elvedina Sedića ova odluka da se igre na sreću regulišu posredstvom povećanja komunalne takse na poslovni prostor i na priređivanje zabavnih igara nije ponikla od jučer: “Moram reći da smo mi ovu aktivnost pokrenuli još prije nekoliko godina. Riječ je o dugotrajnom procesu i nadmetanju sa priređivačima igara na sreću. U kontekstu toga da smo mi uvijek pokušavali da pronađemo neki način, mogućnosti da ovu komunalnu taksu ubiremo na zakonit i legalan način. A kladioničari, odnosno priređivači igara na sreću sa druge strane, su tražili mogućnosti da to ne plaćaju”. Gradonačelnik Bihaća veoma pozitivno gleda na ovu odluku: “ U konačnici ono što smo postigli od prošle godine kada smo konačno napravili odluku u tekstu kojeg imamo danas, godinu i po dana kasnije, možemo reći da smo uspjeli ono što nikom nije ranije pošlo za rukom, kada govorimo o lokalnoj samoupravi, i da smo na taj način uspjeli na legalan i zakonit način”. Uz to, gradonačelnik potvrđuje: “Ono što mogu sa sigurnošću reći jeste da smo mi u potpunosti prošli sve moguće varijante i mogućnosti kada je riječ o našoj odluci i rješenja koja smo izdali, i u konačnici ono što je sigurno jeste da mi imamo pravosnažna, konačna i izvršna rješenja za 2024. godinu”, što potvrđuje i kabinet ureda gradonačelnika Bihaća.

 

S obzirom na vidljivo povećanje broja mjesta za priređivanje posebnih igara na sreću, tokom nekoliko posljednjih godina, Grad Bihać je povodom toga u 2024. godini donio ovu Odluku. U Odluci se predlažu nove vrste i visine komunalnih taksi, a pažnja je usmjerena na sredstva rada (automati, konzole, fliperi itd.), i prostor u kojem se odvijaju igre. Grad je tražio mišljenje „Službe za finansije, privredu i poljoprivredu“, te na temelju toga da djelatnici igara na sreću “kontinuirano ostvaraju dobit u svom poslovanju” obuhvatio je ovu djelatnost s tri tarife koje se odnose na priređivanje igara na sreću.

Gradonačelnik Bihaća u medijima spominje namjeru i cilj odluke o povećanju ove komunalne takse, pa naglašava kako: „Ovo nije obračun s kladionicama kao takvima. Ovo je bio obračun s nepravdom. Neprihvatljivo je da lokalna zajednica, koja trpi najveći teret, od milionskih prometa dobija tek mrvice”, a detaljnije o ovoj mjeri je rekao: „Kada smo donosili Odluku o izmjenama i dopunama komunalnih taksi, bili smo svjesni da diramo u „osinje gnijezdo“. Ta Odluka je značila da će priređivači igara na sreću, koji godinama ostvaruju milionske promete u Bihaću, napokon morati platiti svoj dio obaveza prema Gradu. Nakon pravosnažne i konačne presude, mogu reći da smo uspjeli...Kazao sam, i ponavljam - ko želi poslovati u ovom gradu, mora poštovati pravila ove zajednice. Odnosno, ako se ovdje zarađuje, onda se ovdje mora i vraćati“, dio je zvanične izjave gradonačelnika Bihaća. Iz Kabineta Grada navode da se ova Odluka uredno sprovodi, te da se uplate po ovom osnovu redovno izvršavaju.  Procjena da će u tekućoj godini biti ostvareno više od milion konvertibilnih maraka prihoda. Fokus Grada Bihaća je na lokalnoj zajednici, da oni koji prihoduju od zajednice vrate istoj toj zajednici više od samih „mrvica“. Lokalna zajednica ima pravo da prihoduje i iskoristi te prihode za lokalni napredak zajednice u kojoj subjekti koji organiziraju igre na sreću ostvaraju prihode, te da se određena crta mora postaviti i poštovati, glasio bi zaključak grada Bihaća.

Prepreke na putu

Jedinice lokalne samouprave su svjesne da nemaju baš mnogo raznovrsnog oruđa kojim bi mogle djelovati glede regulacije poslovanja pružatelja usluga igara na sreću. One se ipak odlučuju da to rade posredstvom povećanja komunalnih taksi iako je poznato kako se na sudovima vode rasprave o sivoj zoni komunalnih taksi, a to je situacija kada takse to prestaju biti i zapravo preuzimaju ulogu poreza – parafiskalnog nameta. O tome smo detaljnije razgovarali s uvaženom advokaticom, gospođom Mirzetom Duljković, koja navodi kako se u ovom konkretnom slučaju „radi o propisima pogrešno označenim kao „komunalne takse“ jer one to nisu budući da po svojoj suštini nose sva obilježja parafiskalnog nameta“. Na pitanje šta je mišljenje Ustavnog suda o ovom predmetu gospođa Duljković nastavlja: „Općine i gradovi propisuju „taksu“ na automate za igre na sreću, na djelatnost priređivanja igara na sreću, na poslovne prostore u kojima se obavlja ova djelatnost, a što nije naknada za neku uslugu obvezniku budući da mu se nikakva usluga ni ne pruža. Sud je utvrdio da takve i slične takse nedvojbeno predstavljaju primjer parafiskalnih nameta“. S kakvim problemom se suočavaju ili mogu suočiti jedinice lokalne samouprave potvrđuje riječima: „Suprotno federalnom zakonu, općine i gradovi donose svoje odluke, kojima potom propisuju takse iz okvira priređivanja igara na sreću zalazeći u nadležnost FBiH, a ignorišući odluke i stavove Ustavnog suda“.

 

Ono na što se jedinice lokalne samouprave oslanjaju jeste da će naplatiti svoja potraživanja uprkos eventualno novim presudama Ustavnog suda, a koje ne bi išle u korist lokalnim nivoima vlasti. O tome je govorio gradonačelnik Bihaća: „Jednom kada odluke postanu pravosnažne, konačne i izvršne, one se bilo kojom naknadnom odlukom Suda ne mogu više pobijati”. O tome smo pitali i u Kabinetu Grada Bihaća, te je to i potvrđeno riječima kako Grad Bihać nije donosio ovu Odluku „bacajući grah“: „Međutim, i u slučaju da bi Ustavni sud u nekom trenutku zauzeo drugačiji pravni stav ili izmijenio dosadašnju praksu, takva odluka bi proizvodila dejstvo od momenta njenog donošenja, bez retroaktivne primjene. To u praksi znači da Grad Bihać ne bi bio u obavezi vraćati sredstva koja su već zakonito naplaćena“. Gopođa Duljković navodi suprotan stav, pa na pitanje da li presuda Ustavnog suda djeluje retroaktivno advokatica naglašava da djeluje, te upozorava na opreznost: „Po donošenju presude Ustavnog suda obveznik može tražiti od nadležnog organa da se postupak ponovi, a što se svodi na poništenje akta o razrezu i povratu svega naplaćenog iz osnova poništenog akta. Jednostavno rečeno, presuda djeluje retroaktivno i to bi nadležni organi morali znati“.

 

O praktičnosti ove mjere razgovarali smo s direktorom CPA (Centar za javne politike i ekonomske analize), gospodinom doc. dr. Edom Omerčevićem, te zatražili i njegov stav i određene smjernice, pa on kaže: „Smatram da komunalne takse na lokalnom nivou ne predstavljaju održivo rješenje zbog značajnog pravnog rizika“. Na pitanje koje bi to po njemu bile moguće mjere djelovanja odgovor je: „Regulatorne i prostorno-planske politike mogu dugoročno utjecati na strukturu tržišta, te je kroz urbano planiranje i zoniranje moguće ograničiti dalje širenje kladionica, te postaviti osnovu za njihovo postepeno povlačenje iz određenih dijelova urbanog prostora. Ali čak i na ovom polju lokalne zajednice moraju biti oprezne budući da kladionice nisu posebna djelatnost već spadaju u opće uslužne djelatnosti. Potrebno je tražiti pomoć stručnjaka za urbano planiranje da se nađe način na koji se može kreirati odgovarajuća funkcionalna potkategorija koja će obuhvatiti skoro pa isključivo kladionice bez da se iste imenuju, te osjetljive zone u kojima se onda ta potkategorija može zabraniti“.

 

Vidljivo je kako hijerarhija administrativne podjele i pravnih normi ograničava polje djelovanja jedinica lokalne samouprave. Općine i gradovi uprkos tome sprovode svoje odluke na temelju stanovišta da oni propisuju komunalne takse a ne parafiskalne namete. Općine i gradovi imaju jasan cilj, a to je ravnopravno učešće za trpezom. Pravac ka tome je promjena načina raspodjele prihoda ostvarenih po osnovi naknada i dobiti za priređivanje igara na sreću između federalnog i općinsko/gradskog nivoa zarad višeg prihodovanja te usmjeravanja te dobiti u pravcu lokalnog razvoja. Budući da je ova oblast uređena i zaokružena na federalnom nivou, pa sva konkretnija rješenja leže upravu tu, te ih je neophodno koordinisati s djelovanjem na federalnom nivou vlasti. No, neovisno o administrativno-političkoj podjeli nivoa vlasti, demokratska društva koriste različite metode kojima regulišu industriju poroka a time i industriju kocke sljedstveno negativnim posljedicama koje industrija kocke kreira po društvo. Jedan metod je posredstvom tkz. poreza na grijeh čime se ova industrija drži pod kontrolom. Porezi u tom smislu postaju metod korekcije negativnih posljedica koje industrija poroka proizvodi na tržištu, a ne samo kao sredstvo prikupljanja resursa. Uz sve to, s obzirom na teške posljedice koje donosi industrija igara na sreću neophodno je uključiti širi krug stručnih lica od pravnika, ekonomista pa do kliničkih psihologa, kako bi se na adekvatan način odgovorilo na ovaj društveni izazov koji iz godine u godinu uzima sve više maha.