Kultura - "To Kill a Nation"

 

Kultura

Retrospektiva

Knjiga „Naučno i kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine: Rukopisna baština na orijentalnim jezicima“

 

Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu objavio je knjigu dr. Dželile Babović „koja donosi prvu sveobuhvatnu i sistematsku analizu rukopisnih djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku nastalih i korištenih na prostoru Bosne i Hercegovine od 15. do početka 20. stoljeća“, kako stoji na stranici Orijentalnog instituta. Promocija knjige je održana u srijedu, 11. februara 2026. godine, u Bošnjačkom institutu – Fondacija Adil Zulfikarpašić. O knjizi su govorile dr. Lejla Gazić, dr. Madžida Mašić i dr. Amina Šiljak-Jesenković. Na stranici Orijentalnog instituta još se navodi: „Knjiga rasvjetljava presudnu ulogu rukopisne baštine u oblikovanju znanja, obrazovnih praksi, duhovnog života i kulturnog pamćenja Bosne i Hercegovine, potvrđujući rukopise kao jedno od temeljnih uporišta njenog historijskog i kulturnog identiteta. Autorica kroz dosljedno razvijen analitički pristup razmatra procese nastanka, prepisivanja, recepcije i tumačenja rukopisnih djela, ukazujući na njihovu višeslojnu funkciju u bosanskohercegovačkom i širem društveno-historijskom kontekstu. Tematski obuhvat uključuje ključna područja islamskih i racionalnih nauka – od tefsira, fikha, akaida i hadisa, preko jezika, gramatike, logike i književnosti, do matematike, astronomije, medicine i umjetnosti. Istraživanje se zasniva na rukopisnim fondovima institucija od javnog značaja u Bosni i Hercegovini, uključujući biblioteke, arhive i muzeje“.

Dž. S.

Novela „Sarajevski blues“ objavljena u Španiji

 

Bosanska književnost se zahvaljujući velikim entuzijastima koji su dobro ovladali bosanskim jezikom prevodi na svjetski veoma značajne jezike. Španski je jedan takav jezik bez ikakve dvojbe. Španska renomirana izdavačka kuća Deleste donosi još jedan prevod Semezdina Mehmedinovića na španskom. Riječ je o jednom od najznačajnijih djela ovog autora - „Sarajevski blues“. Ova knjiga je o opsadi Sarajeva, a autor „bilježi svakodnevni život, pod bombama i pucnjavom, iz intimne i suzdržane perspektive. Tekst, sirov koliko i delikatan, transformira scene rata i geste strašne svakodnevice u melanholičnu i upornu pjesmu, pravi sarajevski blues“, stoji na zvaničnoj stranici Deleste. Uz tekst tu su i snažne fotografije Milomira Kovačevića. Deleste je izdavačka kuća koja u modernom svijetu uspijeva uspješno da „spašava knjige koje nisu savremene, ali jesu bitne“. Za prevod je zaslužan Marc Casals Iglesias, koji je živio u BiH u periodu od 2010. do 2020. godine. To je čovjek koji uživa u širenju bosanske kulture, a kako i sam kaže za časopis Preporod: „Uvijek je lijepo prenijeti taj poseban način na koji Semezdin gleda svijet“.

Dž. S.

Knjiga “Idžazetname u rukopisnim zbirkama Sarajeva”

 

U svakodnevnom govoru često čujemo za riječ diploma - kojom se potvrđuje da je učenik tokom određenog vremenskog perioda postao osposobljen za rad u nekoj oblasti. Razlike između idžazetname i današnje diplome postoje, a „jedna od ključnih razlika jeste lanac učitelja koji započinje muderisom koji izdaje idžazetnamu, a završava se s poslanikom Muhammedom, a. s., ili melekom Džibrilom, koji je prenio znanje poslaniku islama“ , kazala je profesorica s Odsjeka za orijentalnu filologiju Velida Mataradžija. Vrijedni autori, Haso Popara i Hamza Kurtanović, promovisali su u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu knjigu pod naslovom „Idžazetname u rukopisnim zbirkama Sarajeva“. Hamza Kurtanović, uposlenik Odjeljenja specijalnih zbirki Gazi Husrev-begove biblioteke, kazao je da „publikacija prvi put naučnoj javnosti donosi rukopisne idžazetname iz više sarajevskih institucija, među kojima su Gazi Husrev-begova biblioteka, Orijentalni institut, Bošnjački institut, Historijski arhiv Sarajeva te Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine“. Ukupno je obrađeno 138 idžazetnama, a prema tvrdnjama gospodina Kurtanovića, „uvodna studija donosi i nova saznanja o obrazovnim putevima Bošnjaka koji su se školovali unutar Osmanskog Carstva, a poseban segment posvećen je i umjetničkoj dimenziji idžazetnama, vidljivoj kroz faksimile, iluminacije i ornamentirane elemente.

 

Preporuka za čitanje

 

Odabrao: Selman Selhanović

Oslobađanje od prošlosti

 

(Zlatko Topčić: „Anadolovo pismo”, Knjigoljubac, Brčko, 2023.)

 

Roman “Anadolovo pismo”, savremenog bosanskohercegovačkog pisca Zlatka Topčića je triler kriminalističke naravi, no ne poput krimića Agathe Cristie. Svojstvenost ovom žanru je psihološka napetost, dočim ovaj roman traga za ljudskom prirodom preispitujući granice njene moralnosti. Naime, istraživačko polje ljudskih odnosa otkriva nam unutarnje i prikrivene slutnje, moralne nesuglasice i opsesije u kojima obitava ljudska egzistencija. Na temelju toga pisac kreira karakternu raznolikost likova i transponira realnost u književnoj slici. On zapisuje i oslikava: „Sudariše se povodi i uzroci, razlozi i besmislice, domaći i svjetski, žene i ljubavnici, pravda i krivda, krivi i pravi, sve se u krvavo kolo uhvati i zaigra s namjerom da sa sebe zbaci zlo koje na drugog nabacuje. Svako svoje brige i krivnje nosi, s njima liježući i s njima budeći se...”

Kao sveznajući pripovjedač Topčić svoje čitatelje uvodi u jedinstven i košmaran svijet pojedinca koji svojom mišlju ništa ne može bitnije promijeniti. Takav svijet je začahuren i nadređen čovjeku. Roman je smješten u 19. stoljeće, vrijeme Osmanskog Carstva. Radnja romana uveliko podsjeća na Bosnu koja je oduvijek imala za udes da bude kamen smutnje između nečijih interesa. Stvarni događaj koji se desio u Istanbulu autor vezuje za trojicu bosanskih muhadžira: Mehmeda Užičanina, Bekira Nevesinjca i Osmana Novopazarca. Na njih je bačena sumnja za ubistvo ruskog potpukovnika Maksa Emaniulovića Kummeraua.

Prilikom njihove međusobne svađe oko nadnice i ispucanog metka iz pištolja bit će slučajno ranjen potpukovnik Maks. To nadalje usložnjava odnose između sultana Abdul-Hamida II, jednog carstva na samrti, i ruskog cara Aleksandra, predvodnika carstva u usponu. Svađu Bosanaca “neko je iskoristio da unesreći cijeli svijet.” Tu nesreću istražuje tužitelj Nazifbey oko kojega se usredotočuje priča. Kako se ona dalje odvija, intrige i glasine pretiču jedna drugu tvoreći mozaik likova kroz koje se ogledaju moralne nesuglasice. Pisac nam dočarava ljudske emocije i njihove postupke, pa tako oni bogatiji svoje postupke opravdavaju i podređuju logici moći i novčanih odnosa, dok siromašnije krasi dostojanstvo uzrokovano nesretnim životnim okolnostima. Okolnosti koje ih spajaju isprepliću se čime se neprestano brišu granice između žrtve i krivca. Uz sve to, Nazifbeyove radnje samo kompliciraju kompletan slučaj - ”čemu služe njegove sumnje i pitanja osim da ljude čini kolebljivim”, na što ga, uostalom, upućuje i Anadolovo pismo otkrivajući mu “sve što je bilo poznato i prije finala.” Ovaj stvarni slučaj iz 1880. godine ostao je nerazjašnjen sve do današnjih dana, kada je pravda i istina o pravom vinovniku, sa zakašnjenjem od 142 godine, ipak stigla. Otuda i smisao leži u traganju za istinom i dubokim ljudskim tminama. To bi mogla biti i jedna od poruka ovog vrsnog romana, kao vrsta jedne oporuke s ciljem da nas oslobodi strahova i sterotipa o prošlosti.

Šta drugi pišu

Bošnjaci kao žrtve (ne)ljevičarske brige za „istinom“

 

Američki časopis The New York Times posvetio je kratak tekst Michaelu Parentiju, autoru knjige „To Kill a Nation“, koji je nedavno umro. Riječ je o piscu koji je pripadao ljevičarskoj struji, koja je, samu ideju lijevog političkog spektra činila opskurnom. Autor teksta, Trip Gabriel, piše da je uz marksističko ideološko opredjeljenje, Parenti, „tijekom ratova u Jugoslaviji 1990-ih, zauzimao poziciju Slobodana Miloševića, pa čak postaje supredsjedatelj međunarodnog odbora za odbranu Slobodana Miloševića dok mu se sudilo za zločine protiv čovječnosti, uključujući i genocid“. On je bitan autor za naše ovdašnje podneblje zbog toga što smo i mi, Bošnjaci, u tome postali predmet jednog banalnog intelektualiziranja stvarnosti. Michael Parenti je vokacijski ljevičar, antiimperijalista, antikolonijalista, borac protiv američkog imperijalizma i neoliberalizma. Pisao je kako su mediji hijerarhije u službi velikih korporacija. Ta tvrdnja odzvanja istinom, no u knjizi „To Kill a Nation“ on je demonstrirao sve probleme s ovim banalnim pogledom na svijet. U tom banaliziranju žrtve raspada Jugoslavije postale su po drugi put žrtve, samo ovoga puta politike kvazi-humanitarne „brige za žrtve“. Parentini poziva čitaoca da razmotri alternativni pristup o raspadu Jugoslavije. U tom pristupu Bošnjaci nemaju subjektivitet. Mi smo u njegovim pisanjima iskorišteni od strane Zapada zarad kolonijalizacije i sprovedbe slobodno-tržišnih ideja na području bivše Jugoslavije. U Parentinijevom svijetu vojska RS-a su gotovo pa dobri komunistički kadrovi koji su se samo protivili Zapadnoj hegemoniji dok su Bošnjaci muslimanski fundamentalisti čija težnja za uspostavom islamske države i širenja islamskog esktremizma datira još od Drugog svjetskog rata. U dijelu o BiH Parentini konstruiše narativ koji se danas mahom može slušati u desničarskim krugovima. To je dobar pokazatelj kako se političke ideologeme lijevo i desno umiju vrlo dobro stopiti kada vi bivate predmet grupne rasizacije i etnicizacije.  

Profesionalizacija islamskog dušebrižništva

Dušebrižništvo je izraz vjerske odgovornosti

 

U okviru društvene brige o čovjeku na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu održan Međunarodni okrugli sto o islamskom dušebrižništvu, s naglaskom na švicarska i bosanska iskustva

 

U vrijeme rastuće individualizacije i pluralizacije naša društva zahtijevaju nove načine podrške u momentima unutarnje krize, a s tim u vezi duhovno zdravlje predstavlja veoma bitan segment glede govora o općem zdravlju. Na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu održan je međunarodni okrugli sto pod nazivom “Profesionalizacija islamskog dušebrižništva: švicarska i bosanska iskustva”, na kojem je predstavljena studija Profesionalizacija muslimanske duhovne brige (Professionalising Muslim Spiritual Care) te otvorena rasprava o mogućnostima institucionalnog razvoja islamskog dušebrižništva u Bosni i Hercegovini i šire.

Briga o cjelovitom zdravlju čovjeka

Moderator skupa bio je dr. Ahmet Alibašić, a prisutnima se prvobitno obratio dekan Fakulteta islamskih nauka, dr. Mustafa Hasani. Tom prilikom dr. Mustafa Hasani je naglasio dvije bitne komponente glede dušebrižništva. Prva je da samo „dušebrižništvo predstavlja izraz vjerske odgovornosti, profesionalne prakse i društvene brige za čovjeka u situacijama ranjivosti, krize i potrebe“. Direktor Švicarskog centra za islam i društvo, Hansjörg Schmid, opisao je kako je tekao proces dušebrižništva u Švicarskoj. Prvobitno je bilo riječ o volontiranju. Institucije su izražavale potrebu za dušebrižništvom, pa su tu ulogu obavljali imami. Potom je sam proces dušebrižništva prerastao u profesionalizaciju. U tom smislu Bosna i Hercegovina ima najrazvijeniju dušebrizničku praksu u okviru oružanih snaga. Imami zajedno s pravoslavnim i katoličkim dušebrižnicima djeluju u statusu oficira. Dr. Aid Smajić naveo je da je primarni cilj skupa predstavljanje zajedničke studije realizirane s partnerima iz Švicarskog centra za islam i društvo (Swiss Center for Islam and Society) pri Univerzitetu u Fribourgu (University of Fribourg), ali i otvaranje šire javne rasprave o konceptu islamskog dušebrižništva. Suština dušebrižništva jeste briga o cjelovitom zdravlju čovjeka, utemeljena na vrijednostima i poruci vjere, ali artikulisana na način razumljiv savremenom institucionalnom okviru, kazao je Smajić.

Siguran prostor za razgovor

Amira Hafner-Al Jabaji je razjasnila ko su to zapravo muslimanski dušebrižnici u oružanim snagama. Oni sada imaju fakultetske diplome iz islamske teologije, religijskih ili međureligijskih studija, te sa sobom donose iskustvo iz praktičnog rada u zajednici. „Njihov primarni zadatak je pružanje duhovne njege, što uglavnom znači aktivno slušati i pružati potporu“. Dušebrižnici obavljaju razgovore jedan na jedan. „Vojnici dolaze s ličnim, etičkim, duhovnim i egzistencijalnim problemima. Dušebrižnici su tu da ponude otvoren, neosuđujući i povjerljiv prostor za razgovor. Drugo, oni također prate vojnike koji su pod pritiskom, koji su možda prekršili pravila ili se bore s krivnjom ili čak suicidalnim mislima. Važno je da se svaki vojnik može dikretno obratiti dušebrižniku“, naglasila je Hafner-Al Jabaji.  Muris Begović, direktor muslimanskog dušebrižništva u javnim institucijama u Kantonu Cirih, ističe da sama studija potcrtava neophodnu dostupnost dušebrižništva svim pripadnicima oružanih snaga bez obzira bio neko vjernik ili ne. „Ovo je ključ za izgradnju povjerenja i poticanje otvorenog dijaloga. U svojoj praksi vidim da upravo povjerljivost, taj individualni susret i aktivno slušanje omogućavaju vojnicima da iznesu svoje brige, bilo da se radi o vjerskim pitanjima, ličnim nekim krizama ili pritisku vojne službe, ili drugim riječima rečeno, tom psihosocijalnom aspektu njihove svakodnevne biti“, navodi Begović. Dušebrižnik mora biti otvoren, imati široko razumijevanje različitih religijskih tradicija kako bi mogao razumjeti mogući teološki ili vjerski pristup svog sagovornika, ističe Begović. To znači aktivan rad s osobom.

Sakib Halilović, dugogodišnji glavni imam Islamskog bošnjačkog centra u Cirihu i praktičar u oblasti dušebrižništva, ocijenio je da Bosna i Hercegovina ima snažnu tradiciju organizirane islamske zajednice, ali da nedostaju formalno uređeni modeli djelovanja u javnim institucijama. Ključno pitanje je kako profesionalizirati muslimansko dušebrižništvo u institucionalnom okviru. Švicarska, iako nema tradicionalno organiziranu islamsku zajednicu poput BiH, razvila je formalne modele unutar svog pravnog sistema, kazao je Halilović. Govoreći o radu u kazneno-popravnim ustanovama, naglasio je važnost resocijalizacije i podrške osobama koje izdržavaju kaznu. Naša je odgovornost pomoći tim ljudima da se vrate u društvo kao odgovorni građani, poručio je Halilović. Učesnici su istakli da razmjena iskustava između Švicarske i Bosne i Hercegovine može doprinijeti daljnjoj institucionalnoj razradi i profesionalizaciji islamskog dušebrižništva, posebno u zdravstvenom i zatvorskom sistemu. Među učesnicima ovog hvale vrijednog okruglog stola prisustvovali su i svoj doprinos dali dr. Muhamed Okić, iz Ureda Vojnog muftije, dr. Meldijana Omerbegović, sa Klinike za anesteziju i reanimaciju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, Elmedina Osmić Brzović, stručna saradnica za brak i porodicu u Medžlisu IZ Tuzla, te Pero Brajko, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije.

#BILJEŠKE

 „Jedan mudrac dobije pitanje: Šta ne valja reći, pa makar i istina bila? On odgovori: Ne valja hvaliti sama sebe. Pametan ti je bio, ko je ovo rekao: Dobar drug ti je bolji prijatelj, nego tvoja duša, jer duša često puta naginje na zlo, a dobar drug te napućuje samo na dobro.“

Safvet-beg Bašagić, Behar, Uzgredne bilješke, 1. 6. 1905.