Ograničavanje kulturnih vrijednosti u procesu prevođenja

 

Prevođenje je veoma ozbiljna, zahtjevna i složena aktivnost. Poseban izazov tijekom prevođenja je prenijeti kulturne vrijednosti izvornog teksta. Izrazito izazovno kada je riječ o sakralnom tekstu. Prevodilac sakralnog teksta kada se odluči prevoditi izvornik suočava se s velikim bremenom odgovornosti budući da prevodi tekst iza kojeg stoji niz kulturnih vrijednosti. Sakralni tekst predstavlja u svom izvorištu tekst koji oblikuje, preoblikuje, stvara, potvrđuje ili negira neke kulturne vrijednosti. Svjesni kako prevodilac sakralnog teksta svojim prevođenjem vrši prenos kulturnih vrijednosti izvornika neophodno je uz izuzetnu pažljivost obratiti pažnju koliko se te vrijednosti uspijevaju ili ne uspijevaju prenijeti u prevodu. Jedna sura koja može poslužiti kao jako dobar primjer kako se jedan obrazac kulturnih vrijednosti da ograničiti procesom prevođenja je sura al-Duha (Jutro). Izdvojit ću jedan primjer iz sure Jutro koji predstavlja skup veoma bitnih kulturnih vrijednosti, a to je deseti ajet koji glasi: I nipošto na prosjaka ne diži vike. Ovo je ajet kojeg ćemo često slušati što tokom učenja na namazu što u hutbama ili predavanjima i pažnja će biti usmjerana na kulturu odnosa prema prosjacima budući da u prevodima se dominantno za riječ al-sā'il (السائل) koristi ekvivalent prosjak. Kulturne vrijednosti koje predstavlja ovaj ajet unutar islamske tradicije su veoma značajne. Zbog toga ću se osvrnuti na to kako je prevodilačko rješenje za arapski particip aktivni al-sā'il u ovom ajetu prosjak ograničavajućeg karaktera, te zašto bi se za razumijevanje i prevođenje ovog ajeta moralo ponuditi još jedno rješenje. Da li je riječ prosjak u desetom ajetu sure Jutro valjan filološki prevod i revnosan prevod izvornika? Da, prosjak bi bio valjan prijevod budući da riječ al-sā'il zaista ima i to značenje, međutim uzimajući u obzir kompletnu kulturu razumijevanja ovog ajeta ovaj prijevod biva ograničavajućeg karaktera u odnosu na ukupnu košaricu kulturnih vrijednosti sadržanih u ovom ajetu zbog čega ću objasniti zašto sam sklon drugačijem prevodilačkom rješenju. Zamislimo li tok prijevoda ovog ajeta kao jednu košaricu u koju možemo ubaciti mnoštvo toga odlukom da riječ al-sā'il prevedemo riječju prosjak tu našu zamišljenu košaricu smo osiromašili i ograničili je na jednu sferu. U ovom ajetu je moguće okrenuti se nekim drugim rješenjima što su pojedini prevodioci u konačnici i činili, a zašto, to ću sada pojasniti pa će vam sve biti mnogo jasnije.

Lokalna tradicija prevođenja desetog ajeta sure Jutro

Slušajući deseti ajet sure Jutro u ovdašnjim prijevodima gotovo da su se naše uši navikle na riječ prosjak te da se sadržaj ovog ajeta odnosi baš na prosjaka. Unutar tefsirske tradicije razumijevanje ovog ajeta mnogo je opsežnije nego li je to slučaj s većinom ovdašnjih prijevoda. Pogledajmo šta zapravo imamo u prevodilačkoj ponudi. Već sam naveo prijevod Esada Durakovića ali ću ga opet spomenuti. Durakovićev prijevod glasi: I nipošto na prosjaka ne diži vike. Prijevod Enesa Karića glasi: Prosjak kada je posrijedi – ne podvikni! Prijevodi Besima Korkuta i Nurke Karamana su na sličnom tragu: A na prosjaka ne podvikni/ I prosjaka nemoj najuriti. Prijevod Miće Ljubibratića Hercegovca glasi: Čuvaj se da ne odbiješ prosjaka. Još jedan prijevod koji je prisutan, iako ne znam koliko frenkventno u upotrebi, jeste prijevod Mustafe Mlive. Njegov prijevod glasi: I što se tiče prosjaka – pa ne grdi! Meni posebno drag prijevod kur'anskog teksta na bosanski jezik, koji nažalost nije kompletan, je prijevod Sejjida Zenunovića. Kada je riječ o ovom ajetu njegov prijevod glasi: Čuvaj se da ne odbiješ prosjaka! Kako se da primijetiti Zenunovićev prijevod identičan je Mićinom prijevodu. U ovih sedam prijevoda deseti ajet sure Jutro ograničen je sadržajem na relaciju i suodnos s prosjakom. Uz ove prijevode spomenuo bih i prijevod Kur'ana na engleski jezik Muhameda Assada budući da je ovaj prijevod prisutan i na bosanskom jeziku, a kojeg je načinio Hilmo Čerimović, naziva Poruka Kur'ana. Assad se u prijevodu koristi rješenjem koje zatičemo u naša dva prijevoda, Pandža-Čaušević i Muhamed Mehanović. Rješenje koje nudi Assad na engleskom jeziku za riječ al-sā'il izraženo je frazom and him that seeks (thy) help što je opet prijevod ograničavajućeg karaktera. Riječ al-sā'il sada biva u značenju tražitelja pomoći dok u filološkoj interpretaciji ovog ajeta Assad navodi kako riječ al-sā'il denotativno znači pitac, te da se ajet ne odnosi nužno na prosjaka već bilo koga ko traži pomoć, bila ona materijalnog ili moralnog karaktera. Čak, kazat će Assad, riječ al-sā'il može se odnositi i na osobu koja traži prosvjetljenje. Iako to nije uradio u prijevodu, ipak, prilikom kratkog filološkog zahvata u deseti ajet sure Jutro Assad je djelomično načinio prostor za razumijevanje ovog ajeta van njegovog ograničavajućeg karaktera. Muhamed Mehanović nudi prijevod: I onoga ko traži ne odbij. Pandža-Čaušević ponudiše prijevod: Čuvaj se da ne odbiješ onoga, koji nešto traži. Ukoliko sagledamo osam navedenih prijevoda na bosanskom jeziku i jedan na srpskom izuzimajući Assadovu Poruka Kur'ana govorimo o čak devet prijevoda. Od tih devet prijevoda ključna riječ al-sā'il prevedena je sedam puta ekvivalentom prosjak a dva puta frazom onoga koji nešto traži. Pretraživanjem ovdašnjih prijevoda očito je kako prijevod riječi al-sā'il iz arapskog izvornika biva izabirom riječi prosjak zbog čega postaje razumljivo zašto se u narodu ovaj ajet uglavnom razumijeva u ograničavajućem kulturno vrijednosnom sadržaju. Prema čak sedam prijevoda, bez ikakvih prizvuka višeznačnosti, sadržaj ajeta je sveden na samo jednu relaciju, i to onu prema prosjaku. Budući da je ovo ajet relacijskog karaktera, ajet koji uvodi kulturnu normu ponašanja na relaciji privilegovana osoba – osoba u stanju nemoći veoma je važno sagledati tradiciju razumijevanja ovog ajeta u širem spektru unutar islamske tradicije i vidjeti da li zapravo ovdje zaista govorimo o relacijskom odnosu ograničenom striktno na prosjaka ili je riječ o mnogo širem opsegu međuljudskih suodnosa.

Tefsirska tradicija razumijevanja desetog ajeta sure Jutro

U tefsirskoj tradiciji deseti ajet sure Jutro nema ograničavajući karakter kako se to nadaje prema većini naših prijevoda. Odgovor na pitanje kakvo je zapravo razumijevanje riječi al-sā'il u tefsirskoj tradiciji naći ćemo, naravno, u brojnim tefsirskim djelima. Počnimo prvobitno s jednim modernim, ali izrazito poznatim i cijenjenim tefsirskim djelom Ibn 'Ašūra imena Tafsīr al-taḥrīr wa al-tanwīr. Ibn 'Ašūr pripada tradiciji autora što navode kako deseti ajet sure Jutro može prema uzusima arapske stilistike stajati u paraleli sa sedmim ajetom istovjetne sure. Nakon što Poslanik bijaše izgubljen pa na pravi put izveden zahvala za uputu biva u poštovanju i otvorenosti prema svakom pitcu. U tom smislu Ibn 'Ašūr veli al-sā'il nije riječ ograničena na onoga što pita da mu se nešto udijeli, štaviše, ona obuhvata svakog pitca. Ovo poopćavanje riječi al-sā'il Ibn 'Ašūra proizilazi zapravo iz dugovjekovne tefsirske tradicije. U 20. stoljeću još jedan tefsir, autora Muhameda al-Amīna al-Šanqīṭija, daje nam lijep uvid u ovu problematiku. Tako se kazuje u tefsiru Aḍwā'u al-bayyān fī tafsīr al-Qur'ān da se govori kako je al-sā'il siromah u potrebi te da u tom značenju ovaj ajet stoji u paraleli s ajetom: I zatekao te kao siromaha pa obogatio te?! Međutim, govori se i da je al-sā'il osoba što se raspituje i traži upute o dinu pa u tom slučaju ovaj naš krasan ajet biva u paraleli s ajetom: Zatekao te kao zabludjela pa naputio te. Al-Šanqīṭijev metod u ovom slučaju je da se ne određuje prema jednom tumačenju već navodi oba potpuno ravnopravno. Tefsir s kraja 20. stoljeća, egipatskog poznatog alima, al-Ṭanṭāwija, Tafsīr al-waṣīṭ, nudi nam vrijedan uvid u govor o razumijevanju riječi al-sā'il. Al-Ṭanṭāwija ću citirati opsežno: (Ko ti s pitanjem pohrli na njega viku ne diži) – ovaj ajet je nastavak sadržaja što je prethodio, tj. kako smo mi tebe uputili nakon što bijaše izložen kolebljivosti...zahvali nam na toj blagodati tako što ćeš otvoriti svoja prsa prema pitcu što zatraži pomoć, ili upita za spoznaju onoga što izmiče njegovu znanju, pa se pod riječju al-sā'il misli na svakog pitca, što o imetku što o znanju, ili drugim stvarima što se tiču svakodnevnog života. Al-Ṭanṭāwi je vrlo direktan, kod njega ne postoji ravnopravan odnos između tumačenja kako riječ al-sā'il ovdje znači prosjak ali i radoznali pitac o dinu. On se zapravo zadržava na osnovnom značenju, pitac, a taj pitac može pitati o bilo čemu što je životno bitno pa se na takvu osobu vika ne smije dizati i grubost pokazivati. Spustimo li se jedno stoljeće ispod, u 19. stoljeću čeka nas poznati tefsir Ruḥ al-ma'ānī iračkog alima al-Alūsīja u kojem autor nakon poznatog stava kako se riječ al-sā'il odnosi na prosjaka navodi stav koji se pripisuje Abū al-Dardāu, al-Ḥasanu, al-Sufyānu i dr. Riječ je o stavu, kako kazuje ovaj cijenjeni bagdadski autor, prema kojem se riječ al-sā'il u ovom ajetu ne odnosi na prosjaka već na osobu što pita o dinu i vjeri tako da nije riječ o tražitelju imetka. S 18-og na 19-to stoljeće pojavljuje se još jedno ime vrijedno spomena, znani egipatski halvetija, Ahmed al-Ṣāwī što je napisao djelo Ḥāšiya al-Ṣāwī 'alā tafsīr al-ġalālayn. On kazuje, pa kada je riječ o al-sā'ilu (pitcu) pa ti ili ga nahrani ili na njegovu molbu lijepo odgovori; a govori se kako se riječju al-sā'il misli na tragaoca za znanjem pa mu je nužno ukazati plemenitost, staviti ga u svoju ravan a ne unositi mu se namršteno u lice.  Spustimo li se još koju stepenicu niže u vremenskim jedinicama, 17. i 18. stoljeće nas vodi ka izrazito interesantnom piscu, halvetijskom sufiji, Ismailu Ḥaqqiju, rođenom u Bugarskoj, što napisa poznati tefsir Rūḥ al-bayyān. On će u govoru o ovome ajetu, nakon što prvobitno razjasni kakva interpretacija sljeduje razumije li se da ajet govori o prosjaku, kazati kako može biti i riječi o osobi što propituje sve što je vezano u i oko vjere te navodi prijetnju što je unutar vjerske tradicije upućena prema onima što skrivaju znanje kojim se i drugi mogu uveliko okoristiti. I kod njega su, da se tako razumjeti, oba ova tumačenja sasvim ravnopravna. Sad ćemo se spustiti još koje stoljeće niže pa vidjeti kako se ova tematika tretira u raznovrsnim klasičnim tefsirima. Pa što se klasika tiče, u Zamahšerijevom al-Kaššāfu kazuje se kako se priča (u učenim krugovima) da al-sā'il nije osoba što traži materijalnu pomoć već tražitelj znanja pa kada takva osoba se pojavi i postavi pitanje prema njoj se ne smije vikom i namrgođenošću odgovoriti. U al-Rāzījevom Mafātīḥ al-ĝayb vrlo lijepo je rečeno: o riječi al-sā'il imaju dva govora. Ovom rečenicom al-Rāzi je upostavio ravnopravan odnos između dva različita poimanja riječi al-sā'il. Prema jednom govor je o prosjaku, nemoćniku, a prema drugom o pitcu što je zainteresovan da dođe do novih saznanja. Ibn Kaṯīr u svom tefsiru takođe navodi oba stava ravnopravno, kao i al-Mawardī u al-Nukat wa al-'uyūn ili Ibn 'Aṭiyya u al-Waġīz fī tafsīr al-kitāb al-'azīz, a al-Ṯ'alabī u svom tefsiru al-Kašf wa al-bayyān detaljnije piše o prisutnosti govora unutar islamske tradicije kako se pod riječju al-sā'il u suri Jutro misli na tragaoca za znanjem i spoznajom. Posegnemo li za još nekim sufijskim tefsirima ovog našeg vrlog ajeta dobit ćemo divna rješenja. Ibn 'Arabī riječ al-sā'il poima tako što smatra da se ona odnosi na osobu kojoj je zamagljen i skriven put spoznaje a koja je namjerila doći do odgovara. U još jednom sufijskom tefsiru, poznatog učenjaka iz Irana, Abū Muḥammada Rūzbehāna al-Baqlīja, imena 'Arāisu al-bayyān fī ḥaqāiq al-Qur'ān, kazivanje o ovom ajetu glasi ovako: obznani nešto od onoga što smo ti Mi razotkrili od naših tajni, svjetlosti, blagosti i milosrđa, svakom onome ko žudi za susretom s Nama (...) kada te pitac o Meni upita pa ti ga na mene uputi najdragocjenijim dokazima jer Ja sam blizu i odazivam se. Proveo sam vas kroz nekolicinu ovih tefsira kako bismo vidjeli da postoje brojni tefsiri u kojima se riječ al-sā'il razumije i tumači mnogo opsežnije nego li je to slučaj u većini ovdašnjih prijevoda. Zapravo, kada se sumiraju brojna tefsirska djela moglo bi se o ovoj riječi kazati sljedeće: a) pojedini tefsiri samo su okrenuti ka toma kako se ovdje riječ al-sā'il odnosi na prosjaka, b) tefsiri u kojima se ravnopravno navode oba tumačenja, i to da riječ al-sā'il može značiti prosjak ali i označavati osobu što traga za znanjem, c) tefsiri u kojima se riječ al-sā'il primarno tumači u denotativnom značenju pitac pri čemu se pitac može odnositi na sve o životu i, d) dio tefsira iz sufijske tradicije koji zanemaruju značenje prosjak i prednost daju riječi pitac pri čemu pitac označava osobu koja traga za uputom, spoznajom i smislom života. Svi ovi navedeni tefsiri, a i drugi koje nisam spomenuo, dovoljan su svjedok kako se deseti ajet sure Jutro shvatao mnogo opsežnije, te se nije isključivo razumijevao u svjetlu ograničavajućeg karaktera svođenjem riječ al-sā'il na značenje prosjaka. Naši prevodi su ovaj ajet uveliko ograničili samo na govor o prosjaku i materijalnom nemoćniku, pa zbog toga želim sada iskoristiti priliku i ukazati šta i kakve kulturne vrijednosti se mogu izvesti iz ovog ajeta posmatra li se on u svom mnogo opsežnijem značenju kako to tradicionalno jeste bivalo.

Kulturne vrijednosti desetog ajeta sure Jutro

Razumije li se ajet tako da se prevede riječima: Ko ti s pitanjem pohrli na njega viku ne diži ili A što se pitca tiče pa viku ne diži izvorni tekst biva opsežniji te se ne ograničava samo na govor o prosjaku. Pod okriljem kulturnih vrijednosti deseti ajet sure Jutro biva veoma interesantan. Preveli riječ al-sā'il u značenju prosjak ili pitac ajet sam po sebi ukazuje na relacijski odnos. Razlika je samo što u prijevodu prosjak relacija biva ograničena na jedan konkretan odnos dok u prijevodu riječi al-sā'il ekvivalentom pitac relacijski odnosi postaju mnogo opsežniji. Kada se odmaknemo od govora o prosjaku i fokusiramo se na govor o osobi koja ima naum da nešto pita vrata svakodnevnih relacija se otvaraju mnogo šire, a time i govor o relacijskom egalitarijanizmu. Dok sam čitao ovaj ajet i razmišljao o mogućim prijevodima shvatio sam zapravo koliko je on važan u okviru govora o kulturnim vrijednostima. Kada govorimo o svakodnevnim društvenim odnosima te nejednakostima često je pažnja usmjerena na materijalni odnos i govor o distributivnoj pravdi i alokaciji resursa dok rjeđe slušamo i čitamo o relacijskom egalitarijanizmu. Pod time mislim na to koliko zapravo u različim svakodnevnim našim odnosima postoji jedan ravnopravan odnos s poštovanjem neovisno o tome ko zauzima kakvu poziciju u datom trenutku.  Organizacija društva je sazdana od različitih hijerarhijskih institucija i odnosa a društvene uloge su podijeljenje tako da uvijek postoji neki nivo hijerarhije i autoriteta koji neko uživa. U takvima odnosima svakodnevno učestvujemo, a to su odnosi ljekara prema pacijentu, profesora prema studentu, roditelja prema djetetu, poslodavca prema radniku itd. To su sve odnosi unutar kojih ne postoji jednakost autoriteta ali uprkos tome očekujemo da same relacije u tim odnosima počivaju na jednakom tretmanu s potpunim poštovanjem i uvažavanjem. To možemo vidjeti u ovom ajetu. Iako Poslanik uživa viši nivo autoriteta kada je riječ o dinu u ajetu se naređuje da svaki odnos s osobom koja nešto želi da sazna, upita, pa i propita, mora počivati na poštovanju. Iako postoji hijerarhijska distinkcija prema pitcu se mora postupati tako da ta relacija bude egalitarijanskog karaktera. Ovim ajetom se postižu dvije stvari. Ukazuje se na postojanje hijerarhijskih odnosa tako da se ne može primijetiti promicanje normi egalitarnog sindroma poput antiprofesionalizma čemu možemo danas uveliko svjedočiti. To bi značilo dokidanje profesionalnih stručnih znanja tako da svako može kazivati o svemu bez ikakvih prethodno uspostavljenih normativa. Kada igramo ulogu autoriteta, a to je druga stvar glede ovog ajeta, od nas se zahtijeva da stručno zvanje ili društveni status stavimo u primarnu ulogu koju on mora da obavlja a to je da bude od koristi onome ko upita za pomoć, savjet, asistenciju itd. Posebno važna uloga pitca je u današnjem modernom društvu. Izgradnja kvalitetnih demokratskih institucija ovisi uveliko o tome koliko je u društvu prisutan relacijski egalitarijanizam, te koliko pitac ima slobode da propituje, postavlja pitanja i na njih dobija odgovor ma kojem dijelu društvene organizacije i autoriteta ono bilo upućeno. U desetom ajetu sure Jutro traži se uspostavljanje relacija izgrađenih na reciprocitetu pa kada se držimo osnovnog denotativnog značenja riječi al-sā'il a to je pitac ovaj ajet postaje mnogo opsežnijeg karaktera i može da prožima mnoštvo društvenih odnosa, u konačnici i sam odnos između građana i njihovih političkih predstavnika. U takvim okolnosti stalno postavljanje pitanja je nephodno i nešto što ne da je poželjno, već se mora činiti. Izabrana vlast jeste upravu tu da se propituje a znamo da su baš institucije vlasti te koje voli dizati viku kada im se postavljaju pitanja. Zbog toga izabirem prijevod riječi al-sā'il da bude pitac i nudim jedan slobodniji prijevod uz zadržavanje osnovnog značenja ajeta a taj prijevod glasi kako sam već prethodno naveo: Ko ti s pitanjem pohrli na njega viku ne diži.