Govor o mački u ime karakteristika osnovne ljudske naravi
Svojevremeno je u Žepču, 1757. godine, prepisan jedan rukopis koji se tematski bavi našim svakodnevnim odnosom prema mačkama te da li ljubav koju dijelimo s njima predstavlja opću ljudsku narav ili je znak specifičnog ličnog i kolektivnog identiteta.
Potraga za pojedinim rukopisima uistinu je poput avanturističkog putovanja koje vam nudi mnoštvo nepredviđenih iznenađenja. Tako sam i ja, tragajući za pojedinim rukopisma nabasao na jedan sasvim neobičan rukopis koji je svojevremeno prepisan u Bosni. Riječ je o rukopisu koji se nalazi u Bibliothèque Orientale Université Saint-Joseph de Beyrouth Compagnie de Jésus u Bejrutu. Rukopis je pod signaturom MS 2/954 s navodom kako je zapravo riječ o rukopisu koji sadrži tematski nekoliko različitih poslanica prepisanih u Bosni, 1757. godine, u Žepču. Sve prepisane poslanice pripadaju jednom autoru, Nurudinu al-Hiraviju, rođenom u Heratu, današnjem Afganistanu. Nurudin al-Hiravi, poznatiji pod imenom Mulla Ali al-Qari, pripadnik hanefijske pravne tradicije, rođen je u 16. stoljeću a umro je početkom 17. Stoljeća, 1605. ili 1606. godine. Zbornik ima nekoliko kolofona a među imenima prepisivača spominje se i ime ovdašnjeg lokalca, Ahmeda Žepčevija. Cjelokupan rukopis ima stotinu devetnaest listova a prepis je nastao u 18. stoljeću, 1757. godine. Na prvoj foliji rukopisa 001. popisani su naslovi svih poslanica koje čine cjelinu ovog rukopisa i ukupan broj poslanica je dvanaest. Ispod naslova poslanica nalazi se ime tadašnjeg posjednika ovog rukopisa budući da piše kako su ove poslanice iz knjiga gospodina Ahmeda al-Bahrija. Na pojedinim kolofonima se navodi kako je prepis izvršen u žepčanskoj medresi ili žepčanskoj kazbi. Tako se na foliji 015. spominje žepčanska kazba, pa potom ponovo kako je završen prepis plemenite poslanice u žepčanskoj kazbi na foliji 033., a na foliji 058. se navodi žepčanska medresa. Prema dostupnim podacima na kolofonima znamo kako je prepis izvršilo nekoliko ruku i da je rukopis prepisan u 18. stoljeću, te da se prepisivanje odvijalo na dvije lokacije u Žepču. U medresi i kazbi, a što bi trebalo predstavljati neko tadašnje žepčansko utvrđenje. Rukopis sadrži dvanaest različitih tematskih cjelina, a poslanica koja je meni zapala za oko i njome sam se namjerio baviti u ovom tekstu je treća poslanica unutar ovog prepisa. Ona počinje s folijom 016. a završava s folijom 019. Naziv ove poslanice prema izvorniku je al-Risāla fī ḥubb al-hirra al-musammā al-Birra autora Mulla Alija al-Qarija. Prevod poslanice bi glasio: Poslanica o bivanju u ljubavi s mačkom što se zvaše al-Birra. Čim sam vidio naslov ove poslanice morao sam naravno detaljnije da je pogledam i to iz nekoliko razloga. Naravno, prvi razlog je što je prepis urađen u Bosni, ali više od svega, ovaj prepis me zaintrigirao i izazvao osmijeh jer je tematski posvećen našem svakodnevnom odnosu prema životinji što krasi naše ulice i domove. Sadržaj se čita opušteno te se sa zadovoljstvom može kazati kako tako draga životinja poput mačke ima svoje mjesto u historiji prepisivanja rukopisa na orijentalnim jezicima na prostoru Bosne. Ovo je jedan od onih rukopisa koji vam odmah izmami osmijeh i oduševljenje i to prije nego li ga uopće pročitate neznajući uopće kakav vas konkretno sadržaj čeka. Ovo je poslanica koja se bavi lijepim i dobroćudnim odnosom prema mački te šta ova životinja predstavlja u svakodnevnom životu u određivanju granica među različitim identitetima. Iz čitanja prve folije odmah postaje jasno kako je ljubav prema mački gotovo pa datost sama po sebi. Autor, Nurudin al-Hiravi, s tim u vezi, nastoji da posredstvom iskazivanja ljubavi prema mački razluči da li je ova vrsta ljubavi domen identitarnih razlika među različitim zajednicama ili je ipak sveopće obilježje ljudske naravi. Prema tome, ovo je poslanica koja nas zapravo podučava nešto i o izgradnji identiteta i pogledu na identitarne raznolikosti u 16. stoljeću kada je ovo djelo nastalo ali i u 18. kada je izvršen ovaj prepis. Ovaj prepis nam istovremeno ukazuje na status mačke u našim životima ali i na granice što postoje, između identiteta koji sadrže karakteristike što ih čine različitim u odnosu na neke druge identitete i, ponašanja svojstvena izvornoj ljudskoj naravi.
Folije 015., 033. i 058 na kojima se navode dva puta žepčanska kazba i jednom žepčanska medresa
Zajedničke osobine svojstvene ljudskoj prirodi
Nurudin al-Hiravi u ovoj poslanici obuhvata nekoliko veoma interesantnih cjelina pri čemu prvo započinje govor o samom predanju što kola među narodom i opće je poznato a glasi: Ljubav prema mački među znakovima li je vjerovanja. Razlog zbog kojeg se autor uhvatio pisanja ove tematike jeste što je zapravo bio upitan o ovoj predaji pa već u uvodu na prvoj foliji rukopisa spominje kako ga pitaše o ovom poznatom predanju. Što se samog predanja tiče Mulla Ali al-Qari kazuje da među stručnjacima islamske tradicije usmenih predanja vlada jednoglasan stav kako je ova predaja narodna budući da se ne može pripisati govoru Poslanika. I ne samo to, Mulla Ali al-Qari odmah potom navodi kako neki ugledni znalci usmene tradicije kategorično ovo predanje smatraju izmišljenim. To bi značilo da je ono nastalo kao plod jedne opće narodne pučke kulture odnosa prema mačkama prilikom čega se ljubav prema njima pokušala uzdići na visok pijedestal prepoznatljivih vanjskih znakova vjerovanja. Baš tu zapravo počinju najinteresantniji dijelovi ovog rukopisa na što i sam autor usmjerava svoju pažnju. Odmah po čitanju druge folije očevidno je kako Mulla Ali al-Qari ne mari mnogo vremena da troši na tome da dokaže kako je ovo predanje pučke naravi. To on rješava u nekoliko rečenica pozivajući se na već zatečenu tradiciju učenjaka koji su prethodno dali svoje mišljenje o ovoj predaji i proglasili je izmišljenim predanjem. Ukoliko se na bavi obrazlaganjem na temelju čega se zaključuje kako je ovo predanje nastalo u narodu pa čime se to naš autor rukopisa prepisanog u Žepču zapravo zanima? Na kraju prve folije Mulla Ali al-Qari veli: (…) kazuje se potom: a da li je značenje ove predaje valjano? (…) Ovome će zapravo Mulla Ali al-Qari posvetiti svoju pažnju kako bi ukazao na jednu veoma važnu tematiku unutar društvenih odnosa među različitim pojedincima i zajednicama. Koje su to karakteristike što pripadaju osnovnoj ljudskoj naravi te se međusobno dijele među raznolikim zajednicama? To su one osobine i oblici javnog života što se sasvim normalno očekuju od bilo koga te ne mogu predstavljati ponašanja što u javnom životu predstavljaju razlike među određenim zajednicama ili pojedincima. U tom ambijentu Mulla Ali al-Qari posvećuje govor našoj ljubavi prema mačkama i njihovoj prema nama te da li je taj vid ljubav pokazatelj i znak nečijeg vjerovanja. Mulla Ali al-Qari na drugoj foliji indirektno govori o zajedničkim osobinama što se dijele među svim ljudima s jedne strane i, s druge strane postojanju onih osobina što prave razliku među ljudima. Kada govorimo o razlikama tada govorimo o kulturi različitih identiteta upravo na tome po čemu su ti identiteti specifični u odnosu na sve druge s kojima dijele neki zajednički prostor. Ti naši identiteti mogu biti individualnog i kolektivnog karaktera. Mulla Ali al-Qari koristi pojmove kojima ukazuje i na individualni i kolektivni identitet. Narodno predanje o dijeljenju ljubavi s mačkama prema Mulla Aliju al-Qariju ne može ukazivati na nečiji vjerski identitet budući da je to sveprisutna osobina (amrun muštarakun) zajednički dijeljenja između onoga ko izražava svoj vjerski identitet ali i onoga ko ga ne izražava. Ista je stvar, kazat će Mulla Ali al-Qari, i prilikom govora o tome da li je rodoljublje među znakovima nečijeg vjerskog identiteta. Rodoljublje je takođe ta osobina što nije partikularno vezana za vjerujuće zajednice, štaviše, to je sveprisutna osobina i dio je registra iskazivanja opće ljudske naravi.
Mačke kao simbol zajedničkih osobina ljudske naravi
Poslanica Mulla Alija al-Qarija o mačkama zapravo je odličan historijski dokument što svjedoči kulturi življenja i dijeljena prostora različitih jedinki i zajednica. Svako ima određen identitet i kulturu življenja koju praktikuje i ona kao takva ima svoj registar simbola i znakova po kojima se razaznaje te u konačnici prepoznaje kao specifičan identitet. Koliko su mačke bliske čovjeku govori nam upravo ovaj rukopis. Očito je da su judi kojima se obrača autor unutar svoje zajednice imali vrlo nejasan stav prema tome da li drugovanje s mačkama doseže taj nivo izražavanja u javnom prostoru da se po tome može kazati kako tim činom neko izražava svoj vjerski identitet. Odgovor Mulla Alija al-Qarija je jasan. Ljubav i drugovanje s mačkama je osobina koja je zajednička mnogim ljudima i to je model ponašanja koji se može vidjeti u raznolikim zajednicama pa ne može služiti kao vid ponašanja koji bi pripadao registru karakteristika nekog partikularnog identiteta. Naša ljubav prema ovim životinjama može biti posljedica različitih motiva ali ne može biti i prepoznatljiva razlika što jedan identitet odvaja od drugih. Važno za sve ljubitelje mačaka je da imamo jedan historijski dokument prepisan u Bosni, u 18. stoljeću, u kojem mačke igraju glavnu ulogu i služe za temelj govora o vrlo važnoj tematici koja se tiče svakodnevnog života. Ljudi grade raznolike identitete a oni se izgrađuju i prepoznaju po tome po čemu su karakteristični i specifični. Mnoštvo svakodnevnih modela ponašanja pripada registru zajedničkih osobina što ih po mogućnosti mogu dijeliti svi ljudi neovisno kojoj kulturi pripadali te kako i na koji način iskazivali svoj način življenja u javnom prostoru. Prema tome, ljubav podijeljena s mačkama, u spisima Mulla Alija al-Qarija, predstavlja primjer ljudskog djelovanja što nadilazi kulturološke i identitarne razlike. Ta ljubav, to druženje s mačkama, dio je sveopće ljudske naravi i čin koji ukazuje na zajedničke karakteristike prisutne među svim ljudima. Mačke su prema tome, ni krive ni dužne, postale podsjetnik u poslanici Mulla Alija al-Qarija kako ljudi uprkos tome što dijele mnoge zajedničke osobine u isto vrijeme kreiraju i modele ponašanja karakteristične samo za određene identitete. Mačke kao mačke, one nadilaze sve te ljudske kulturološke i identitarne razlike, te kao takve prihvataju ljubav svakoga ko ih nahrani ma koje vjere i identiteta bio.
Primjedbe
Objavi komentar