Ljudsko djelanje i tehnologija

 

Živimo u doba kada je neizostavno govoriti o tehnologiji, te ko tu ima primat, ljudsko djelanje ili podređenost čovjeka tehnološkim izumima. Jedna lijepa oblast koja može ponuditi dosta kvalitetne odgovore je historija knjige i rukopisa. Budući da se interesiram kulturom pisane riječi ovo pisanje ću posvetiti štamparskoj mašini. Kada se nađete u situaciji da istovremeno čitate rukopise, materijale nastale na pergamentu ili papirusu, pa potom štampane knjige i, na kraju sve to objedinjeno u digitalnom zapisu koji vam omogućava izrazito brzu i efikasnu upotrebu pisanih materijala shvatite da iza vas stoje isprepletena stoljeća ljudskog razvoja. Pisanje i čitanje je, uz to što je sfera intelektualnog rada, uvijek bilo oblikovano određenim tehnološkim razvojem zbog čega je nezaobilazan govor o tehnološkom (in) determinizmu. Određuje li tehnologija pravac kretanja društva? Posjeduje li ona tu determinističku moć nadvladavanja ljudskog djelanja, pa čovjek biva samo nijemi posmatrać promjena koje diktira tehnologija ili ipak ne?

 Odgovori na ova pitanja mogu se tražiti u historiji proizvodnje pisane riječi.  Ovo je jedan običan tekst o tehnološkom (in)determinizmu i historiji pisane riječi, međutim kao neko ko voli detalje probat ću dio ove priče ispričati kroz fragmente kulture štampanja u arapsko-islamskom svijetu. Kada je riječ o tom dijelu svijeta ustaljene su velike priče o nazadovanju koje se često, između ostaloga, objašnjava kasnom upotrebom tehnologije štampanja pisane riječi. Štampana riječ se posmatra kao sveta krava ili svemoćna mašina koja je povela sve revolucije u Evropi i stvorila modernu Evropu. Od italijanske renesanse, protestantske reformacije, pa sve do razvoja modernog društvenog i intelektualnog života, stoji svemoćna štamparska mašina. Uostalom, to je neki zaključak, Elizabeth Eisenstein u njenoj knjizi, vrlo dramatičnog naziva, The Printing Press as an Agent of Change.

Eisenstein tehnologiju štampanja smatra nezaobilaznom stanicom za razumijevanje svih bitnih društvenih promjena, koje su kreirale moderni svijet.  Na priči o štampanju i njenom kontrastiranju pisanoj riječi stvaranoj proizvodnjom rukopisa kreiran je jedan, nimalo bezazlen fetiš, glede arapsko-islamske kulture, fetiš potrebe da se taj svijet predstavlja tako da mu uvijek nešto nedostaje, pa je zbog toga nazadan. Slušat ćemo kako je poslije al- Gāzālija zamrlo zlatno klasično doba arapsko-islamske kulture, pa je nedostajalo svježe intelektualne misli, zatvorila su se vrata idžtihada od 13. stoljeća, zamrla je klasična misao i rukopisna proizvodnja tekstova je izrodila post-klasični period okoštale misli i zatvaranje prostora demokratizacije znanja. No, sve se to raspalo u paramparčad tehnologijom štampanja u 19. stoljeću. To je neko tipično vrlo pojednostavljeno objašnjenje nekoliko stoljeća arapsko-islamske misli. Iako tu ima i neke istine ova priča pati od mnoštva rupa a koje služe i danas da se arapski i ne-arapski islamski svijet predstavlja bez subjektiviteta i agensa, tehnološki determinisani da budu fiksirani u nekim zamišljenim i zadatim pozicijama.

 Na krhotinama vellikih mono-kauzalnih priča

Historiju štamparske mašine često prati ta jedna mono-kauzalna velika priča u koju često upadaju autori koji žele doći do odgovara kako je to zapadni svijet tako golemo odskočio u odnosu na ostatak svijeta tokom 18-og i 19-og stoljeća. Suprotno tome, u knjizi Escaping Poverty - The Origins of Modern Economic Growth Peera Vriesa čitamo zapravo kako se britanski uzlet industrijskom revolucijom zbio usljed djelovanja više različitih faktora. Prelazak pisane riječi iz ručno rađenih rukopisa u štampane knjige učinio je pisanu riječ mnogo više dostupnom širim društvenim slojevima. To će određene autore navesti ka tome da prave velike teorije o svemoćnoj štamparskoj mašini koja je dovela do prosvjetiteljstva, reformisala društva i kreirala uslove za nastanak industrijske revolucije i demokratije. Velike razlike koje nastaju od druge polovine 18. stoljeća i naročito tokom 19-tog i 20-tog rezultat su sprege uporednog razvoja različitih sektora, te toga što pojedine države uspijevaju da naprave ekonomski uzlet ali i da ga održe. No, nisu mašine te koje su pravile čudesa same po sebi, već aktivno ljudsko djelovanje upotrebe tehnologije u korisnom pravcu.

Kada je riječ o arapsko-islamskom svijetu, štamparskoj mašini se daju prerogativi spasenja, pa mašina poprima ljudske osobine i biva glavni agens zbivanja. To vodi ka tehnološkom i historijskom determinizmu, a potom i kreiranju velikih priča. Uostalom, za početak arapske renesanse i buđenja (al-nahḍa) uzima se 1798. godina. Ta godina predstavlja ulazak francuskih trupa u Egipat pod Napoleonovom komandom - no više od toga, ta godina se predstavlja značajnom zbog upotrebe štamparske mašine u svrhu francuske komunikacije s Egipćanima na arapskom jeziku. Ubrzo će se pokrenuti i časopisi na francuskom jeziku, a 1801. Courier de l’Égypte prenosi interesovanja Ḥalīla al-Bakrīja, tadašnjeg zastupnika u Divanu (Vijeće), posredstvom kojeg su Francuzi upravljali Egiptom, za upoznavanje s procesom tehnologije štampanja. Iz sličnih priča će se razvijati narativi o dominaciji štamparske mašine, koja je omogućila evropsku renesansu i napredak, na temelju njene moći da brže multiplicira pisanu riječ, te je dostavi različitim slojevima društva. Tako će štamparska mašina stajati kao razdjelnica između napretka i nazadka, između otvorenog i zatvorenog društva. To ipak nije tako jednostavno linearno objašnjivo. Historija različitih podneblja demonstrira kako jedan te isti tehnološki izum može služiti u različite svrhe ovisno o kontekstu, te samim time i dovesti do drugačijih ishoda.

Ceteris paribus, štamparska mašina vodi ka demokratizaciji pisane riječi, sve više slojeva je uključeno u komunikaciju, pa to za rezultat ima fragmentaciju moći i stvaranje više demokratskog i egalitarnog društva. Izum štamparske mašine bio je pokretačka snaga u širenju znanja i informacija širom Evrope. Često ponavljanja priča,  štamparska mašina je revolucionirala način na koji ljudi misle i čitaju. Pisana riječ se mogla jednostavnije širiti, prodrijeti do ljudi na marginama društva, oslobađajući kulturu od političke i vjerske kontrole. To je tačno, ali samo dijelom, jer ono što je tačno za jedno mjesto i vrijeme nije nužno i za drugo.  Upravo zbog toga, koliko god neka tehnologija bila vrijedna nju ipak oblikuje kontekst i priroda zbivanja unutar jednog društva u datom momentu. Kada je riječ o Velikom razlazu - napretku Zapada spram Istoka, neophodno je imati na umu nekoliko konkurentskih teorija: a) primat geografskog položaja b) utjecaj radne snage i potrošnje – konzumerizam c) akumulaciju kapitala i bogatstva d) specijalizaciju i diverzifikaciju znanja e) inovacije i tehnologiju f) institucije – tržište, imovinska prava i uloga države g) kulturu h) pad Rimskog carstva i fragmentaciju moći, federalizaciju Evrope itd. Debata o tome zašto su jedni načinili veliki uspon u 18. i 19. stoljeću a drugi to nisu nemoguće je objasniti jednom velikom pričom, a to se može vidjeti  kroz historiju knjige i pisane riječi.

 Kulturološke promjene prije štamparske mašine

Dvije stvari su veoma bitne glede štamparske mašine. Prva je da je to bila tehnologija koja je, kao što je to često slučaj, zahtijevala vrijeme. Ona se postepeno uvodila, te je koegzistirala s drugim starijim tehnologijama, konkretno rukopisnom građom. U 17. i 18. stoljeću to je bio slučaj u Evropi, a u arapsko-islamskom svijetu, prepisivanje rukopisa, iako u manjoj mjeri, koegzistira sa štampanjem sve do u 20. stoljeće. To što se tehnologija štampanja nije odmah tako brzo ukorijenila i objeručke prihvatila može biti iz različitih povoda, a jedan od njih je upravo ta druga bitna stvar glede štamparske mašine. Često čitamo kako je ona otvorila prostor difuziji znanja i demokratizaciji društva i, to je neminovno tačno, no ne uvijek. Koliko će se neka tehnologija brzo širiti i postati uveliko raširena ovisi o tome šta ona kao takva donosi ljudima na margini društvima, ekonomskim žargonom, nižoj i srednje-nižoj klasi.

Glede arapsko-islamskog svijeta nije rijetkost čitati o okoštalom post-klasičnom periodu kojem dolazi kraj upotrebom štamparske mašine u 19. stoljeću. Nanovo se otkrivaju djela klasične literature, a do tada vlada anti-knjiška i anti-intelektualna atmosfera post-klasičnog perioda. Nešto slično ovome se da čitati kod Ahmeda El Shamsyja u knjizi  Rediscovering the Islamic Classics/ I’āda iktišāf al-turāṯ al-islāmī. Zapravo, suprotno od toga, post-klasična arapsko-islamska filozofija doživljava svoj procvat u stoljećima nakon Averroesove smrti u 12. stoljeću. Zahvaljujući modernoj tehnologiji sve više se otvara prostor za istraživanje rukopisa, pa nije rijetkost da se dođe do saznanja o postojanju vrijednih rukopisa za koje se odavno smatralo kako su izgubljeni. Takav je, primjera radi, slučaj s rukopisom Ḥadīqat al-nufūs wa ḥijlat al-ʿarūs Taqiyudina al-Kaf’amīja (u. 1499), kojeg je Ahab Bdaiwi pronašao u Istanbulu 2022. godine. Još uvijek je ovaj rukopis samo dostupan u pisanoj rukopisnoj građi, tako da za sada nema štampano izdanje. Riječ je o djelu libanonskog autora šiitske provinijencije za koje se smatralo da je izgubljeno. Rukopis obuhvata šarolik niz tema, od prirode govora, anatomije ljudskog tijela, historije, geografije, tafsira itd. Uz pomoć katalogizacije i digitalizacije rukopisa sve više i jednostavnije se upoznajemo s post-klasičnim periodom arapsko-islamskog intelektualnog života, a koji je sudeći prema rukopisnoj građi uveliko bio živ, a ne mrtav.

Moć tehnologije, a u ovom slučaju štamparske mašine neophodno je sagledati kroz nekoliko čimbenika. Sam odnos prema novim tehnologijama uveliko ovisi o  pogodnosti ambijenta u kojem se nova tehnologija počinje primjenjivati, a to podrazumijeva koliko su neophodni sektori razvijeni i umreženi. Glede štampane riječi bitan je proces prodiranja u šire društvene pore, te koliko je  ona i kakvog utjecaja imala u arapsko-islamskom svijetu u svojim začecima. Kakvi su bili krugovi pisane riječi u 18. stoljeću, da li je štamparska mašina podstakla ili ugušila demokratizaciju znanja u datom momentu?

Prije ozbiljnijeg djelovanja štamparske mašine u Levantu tamo se već dešava jedan kulturološki obrat, a to je stvaranje jednog novog kruga pisaca koji nisu pripadali tipičnim ulemanskim krugovima. Naprotiv, to su bili ljudi iz različitih branši, a ujedinjavalo ih je to što su pisali slobodnijim kolokvijalnim jezikom o lokalnim aktuelnim temama. Oni su razbili ulemanski monopol na vrijeme pisanjem hronika kako to piše Dana Sajdi u svojoj knjizi The Barber of Damascus: Nouveau Literacy in the Eighteenth-Century Ottoman Levant. Ova grupa pisaca sastavljena od berbera, poljoprivrednika i zanatlija, pisala je hronike i svjedočila historiju iz svog ugla viđenja i na jeziku koji je njima bio blizak. Ti neulemanski krugovi spisatelja hronika bili su produkt kulturoloških promjena koje su se dešavale u Levantu tokom 18. stoljeća prije nego li će tehnologija štampanja zapljusnuti Bliski istok u 19. stoljeću.

Hronike u vidu dnevnika bile su sasvim adekvatan medij koji je otvorio prostor za pisanje skupinama koje nisu nužno bile dio ulemanskih krugova i pri tome su ti autori dolazili iz različitih religijskih i društvenih pozadina. Neophodno je bilo biti pismen ili imati pisara pored sebe, te biti svjedok događaja o kojima se pisalo. Stil pisanja nije morao biti ulemanski, tako da do izražaja dolazi narodski jezik svakodnevnice. Uz to, ove hronike se nisu bavile prošlošću već su služile kao kasnije novine i žurnali, da javno problematiziraju trenutna lokalna dešavanja. Pojavom intenzivne upotrebe tehnologije štampanja u 19. stoljeću arapski jezik se elitizira, pa  to biva razlogom da narodski pisci hronika ostanu marginalizirani. Ovo je slučaj kada tehnologija, koja načelno demokratizira, djeluje u suprotnom pravcu. Drugačije je bilo u dalekoj Škotskoj, gdje je vernakularna poezija Roberta Burnsa i Roberta Fergussona uživala izrazitu popularnost zbog upotrebe lokalnog dijalekta kao protuteže kulturološkoj anglizaciji. Početkom 20. stoljeća, u Egiptu će tehnologija štampanja posredstvom peticija napraviti jedan novi val i kulturološki zaokret u kojem će narodne mase sve direktnije ostvarivati komunikaciju s vlastima. Peticije se neće baš dopadati britanskim vlastima koje će probati da ih kontrolišu.

Ovih nekoliko primjera jasno pokazuje da pojava bilo kakve tehnologije ne znači nužno determinisan tok zbivanja niti da će u svakom mjestu i podneblju upotreba date tehnologije voditi istovjetnim rezultatima. Štamparska mašina uz sav svoj demokratizirajući potencijal kao i druge moderne tehnologije ne moraju nužno i dovesti do takvog rezultata. Društveni odnosi su složeni, isprepleteni raznolikim odnosima i sektorima djelovanja a tehnologija biva upravljena ljudskim djelovanjem, te ona sama ne determinira pravac kretanja jednog društva. Historija rukopisa i knjiga to vrlo zorno pokazuje, pa je uvijek dobro joj se obratiti s vremena na vrijeme.